Otkako je postao gradonačelnik 2016. on uporno radi na, kako to naziva, "odbacivanju povijesti", iskorjenjivanju naslijeđa narkobiznisa i nasilja. A onda mu ulijeće osuđeni i odsluženi krvoločni ubojica Popaj sa svojim produciranjem po YouTubeu s oružjem. Ili, kao prošlog ožujka, američki reper Wiz Khalifa koji iskoristi koncert u Medellinu kako bi otišao na Escobarov grob i potom na Instagramu objavio fotografiju sebe kako sjedi i puši joint, uz polupismeni natpis: "Pušenje su Pablon" ("Smokin wit Pablo").
Gradonačelnik je odmah pohitao na televiziju i nazvao repera "besramnim nasilnikom". Khalifi je tek tada došlo do mozga da je pretjerao, pa se odmah potom ispričao na Instagramu. Gutierrez kaže da je u Medellinu sada na djelu bitka za ovladavanje pričom o Medellinu. "Ako ti sam ne ispričaš svoju priču, drugi će je ispričati umjesto tebe", kazao je. On će uskoro zato otvoriti izložbu u tamošnjem muzeju na kojoj će se prikazati priča žrtava.
"Nećemo dirati u istinitost priče, ali ćemo pokazati stranu žrtava. Ne želimo da se herojima prikazuju oni koji su nanijeli toliko zla, nego ćemo pokazati prave heroje, one koji su pali kao njihove žrtve." Dvije od stotina Escobarovih žrtava bili su izvjesni Fernando Galeano i Gerardo Moncada. Popaj ih je prvo izbušio mecima, potom je njihova tijela raskomadao, da bi ih na kraju pobacao u rupu i zapalio. Taj događaj, konkretno, odvio se u zatvoru "La Catedral" u kojem su Escobara držali otkako se nagodio oko predaje.
Dogovor je uključivao da ga ne izruče u SAD, no on je i iz zatvora upravljao narkobiznisom. Ključna osoba u pregovorima bio je svećenik Rafael Garcia Herreros koji je nešto prije od Escobara na dar primio prekrasnu haciendu u korist svoje crkve. Na televiziji je tvrdio da to nije bila korupcija, jer "korupcije ne može biti kad se ispunjava volja Božja".
Anderson je posjetio i "La Catedral", danas dom za njegu starih i nemoćnih, do kojega se stiže zavojitom cestom uz strme klisure, serpentine i preko uskih mostova preko planinskih potoka. Dom vodi Elkin Ramiro Vélez García, opat koji mu je pokazao veliki poster sa scenom Escobara kako pozira sav u ruskom krznu.
"Onaj tko ne pamti svoju povijest, osuđen je na to da je ponovi", objasnio je opat. Na glavnom prostoru, poput trga ukrašenog mozaičnim muralima, nekoliko desetaka štićenika doma pijuckalo je kavu. Ostaci znakova da je tu bio zatvora sada se mogu vidjeti još samo u šumi. Ono što je bilo Escobarova spavaonica, sada je obraslo džunglom. Tu su još i dvije stražarnice. Otac Elkin je objasnio da je Escobar tražio da mu zatvor bude na tom mjestu jer je znao da je u toj šumi pobio tolike ljude i tamo ih zakopao.
"On je tamo učinio mnoge, mnoge, mnoge grozne stvari. Ali je činio i predivne stvari", kazao je. Nije to bilo nimalo neobično viđenje. Mnogi su o njemu iz njegovih ranijih godina govorili kroz njegovu "čežnju da bude najveći dobročinitelj u zemlji". Njegovi najstariji kolege govorili su da je planirao Medellin bez slamova. Popaj je inzistirao da je Escobar "bio pravi socijalist, iako s drugačijim socijalizmom na umu, u kojem bi svaki imao svoj auto, svoju kuću".
Nejasno je kako se to uklapa u današnji Popajev desničarski militantni ekstremizam. Dok ga nisu izbacili iz kongresa, izgradio je naselje za 500 obitelji Barrio Pablo Escobar, čak s nekoliko nogometnih terena. No, nakon što su ga izbacili iz kongresa zbog kriminala, stao je sasvim direktno trgovati novcem za utjecaj. Plaćao je policajce, suce, ali i stanovnike slamova. Otac Elkin je rekao da je pomagao i onima kojima nije htio pomoći nitko i da je to činio uvijek preko Crkve.
"Svećenik bi otišao posjetiti Pabla i uvijek bi se vraćao s punim kovčegom. Je li to bilo zlo? Morali bismo definirati zlo za odgovoriti na to. I Crkva je počinila ružne, ružne stvari u ime Boga. Ali Bog će biti taj koji će nam suditi!" Popaja, zanimljivo, otac Elkin i danas naziva svojim "jako dobrim prijateljem". Escobar je s tog mjesta pobjegao već sljedeće godine koje je zatočen, 1992. Postalo je malo sumnjivo što se toliki njegovi posjetitelji nisu vraćali. Bilo je jasno da ih ubija.
U srpnju 1992. krenuli su ga prebaciti u sigurniji zatvor, da bi on tijekom transporta pobjegao. Više od jedne godine proganjali su ga DEA i američki Joint Special Operations Command. Uhvatili su ga nakon što je policija 2. prosinca 1993. ušla u trag telefonskom pozivu Escobara njegovom sinu Juanu Pablu iz sigurne kuće u Los Pinosu u Medellinu. Policija je nahrupila sa specijalcima i Escobar je ubrzo ubijen s tri hica na krovu pri bijegu. Bio je zarastao u bradu, bosonog, u džinsu.
Obitelj mu se i danas tješi da je moguće počinio samoubojstvo, da ga policijski meci nisu stigli na vrijeme. Otac Elkin čak svemu dodaje spiritualnu dimenziju. "Ako me pitate je li Pablo mrtav, kažem vam da ja u to ne vjerujem. On je bio mudar, lukav čovjek", pričajući je mahao kao da bi Escobar mogao biti bilo gdje. Priča se da je La Catedral ukleta, da su ljudi svašta vidjeli. "Duhove?" "Ne duhove, nego duše", korigirao ga je u smjeru u kojem se to njemu više sviđa otac Elkin.
Rekao je da su se javili i njemu, da ga ponekad potapšaju po ramenu. Na 20. godišnjicu Escobarove smrti, njegova sestra Luz Maria, jedina od obitelji koja nije emigrirala u Argentinu, organizirala je veliku "misu pomirenja". Okupila je obitelji žrtava Escobara i – bila je uspješna. Jedna tinejdžerica ostavila je poruku: "Rekli su mi da si činio dobre stvari i loše stvari, ali to sada više nije važno.
Počivao u miru." Njegova sestra sada je objasnila Andersonu: "Imam slogan koji stalno ponavljam medijima: 'Ne drogi, ne nasilju i da oprostu'." Roberto Escobar kaže da se nije pokajao, da to nije niti važno, ali da je vjernik. Luz Maria je rekla da se još uvijek nada da će se Popaj pokajati, da će pronaći svoj put.
Otac Elkin pak za Popaja kaže da mu se ovaj dolazi ispovjediti, da mu on zada pokoru i zadatak, a ako Popaj to ne posluša onda: "Onda to nije moj posao." 2009. u jednom se dokumentarcu pojavio i Escobarov sin Juan Pablo, "Grijesi mog oca", u kojem je obilazio žrtve svog oca i ispričavao se u ime svoje obitelji. Pojavio se u još dva dokumentarca: "Pablo Escobar: moj otac" i "Pablo Escobar uhvaćen na djelu: Stvari koje mi otac nikad nije ispričao". On danas ima 41 godinu, jako nalikuje ocu.
Prisjeća se da je od oca čuo da je izvan zakona kad mu je bilo samo sedam godina i da je imao jutarnji ritual uz novine: "Pokazivao bi članke i govorio: 'Ovo nisam napravio, ovo jesam napravio.'" To ga proganja i to nije samo simbolično. Kad je obitelj krenula bježati iz Kolumbije, otvorio je telefonski imenik i odabrao si ime Sebastian Marroquin. Nosio ga je sve do 1999. kad ga je argentinska policija uhitila u sklopu akcije pranja novca. Tada je otkriven njegov identitet. Ispalo je da su imali pogrešnog čovjeka.
Sada kaže da će on uvijek biti sin Pabla Escobara. "Živim pod stalnom sumnjom, ja sam rođen kriv", požalio se. SAD mu vizu uskraćuje već 24 godine. "Ja želim da me se uvaži kao individuu. Znam sve što je činio moj otac i želim ići do svake i posljednje žrtve moliti oprost. Ali ja nisam za to zakonski kriv. Moj slogan je: 'Naslijedio sam planinu govana i što bih sad s tim trebao činiti?'"
Vrhunac Escobarovog carstva poklopio se s padom komunizma na istoku Europe. Posljedica je bila to da više nije bilo moguće efektno pokrenuti socijalnu pobunu na nekim ideološkim temeljima. Odjednom je u taj prostor uskočio narkobos sa svojim imidžom, s imidžom "lakog novca" za one koji ga prije nisu imali. Razvila se kultura krijumčarenja droge u estetici, vrijednostima i uzorima.
Odjednom je narko-ideja postala rješenje za sve probleme: ako je netko htio izvući se iz siromaštva, umjetne grudi, nabaviti oružje, korumpirati, otići u gerilu, biti u vlasti. Escobar je postao idol u svojoj tri vili La Hacienda Napoles na zemljištu od tri hektara. No, nakon njegove smrti, to područje su temeljito devastirali lovcima blago koji su vjerovali u glasine da su tamo negdje ostali skriveni, zakopani pusti milijuni dolara.
