Dotična zafrkancija posljednjih dana nije bila prisutna isključivo na hrvatskim profilima na društvenim mrežama, nego i iz mnogih drugih zemalja. U inozemstvu čak još i više. A fora je ta da će Argentina ipak imati svog predstavnika u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva 2018. Jedini problem po Lea Messija i društvo je to što će oni u tim trenucima vidati emocionalne rane daleko od Rusije, dok će u finalu u Moskvi nastupiti Nestor Pitana, danas jedan od najvećih, najcjenjenijih i lako moguće jedan od najiskusnijih nogometnih sudaca iz Argentine.
Što se tiče iskustva 43-godišnji Pitana ga ima i u nogometu i u obrazovnom sustavu Argentine i u glumi. Prvo ono nogometno. Koliko povjerenja u njega ima FIFA pokazuje već to što je na ovom Mundialu sudio već četiri utakmice, i to počev one po domaćina tada najvažnije; susret Rusije i Saudijske Arabije, otvarajuće utakmice prvenstva u kojoj su Rusi Saudijcima ispalili u mrežu „petardu“.
Sudio je, potom, i susret u kojem je Švedska „poderala“ Meksiko sa 3:0, opet u takvom duhu da nitko nije imao ništa za predbaciti mu. Ili barem nitko posebno bitan. Hrvatska ga je na ovom SP-u već upoznala kao onoga tko je imao živaca čvrsto i dobro ispratiti onaj težak, mučni, najmučniji triler prvenstva, utakmicu osmine finala između Hrvatske i Danske. Pitani je ovo svjetsko prvenstvo zapravo kruna karijere.
Ovim SP-om on je ušao u povijest kao tek drugi argentinski nogometni sudac koji je do sada imao priliku suditi na dva svjetska prvenstva. Prije četiri godine nastupio je na Svjetskom prvenstvu 2014. u Brazilu. Za one koji vole tradiciju, poklapanja, možda i malo praznovjerja, a sada u finalu navijaju za Hrvatsku, tu se krije podatak koji će im još malo podgrijati nade da bi Hrvatska ovaj put mogla biti šampion koji se probio iz drugog plana.
Četvrta utakmica koju je Pitana sudio u Brazilu igrala se 4. srpnja, bilo je to četvrtfinale između Njemačke i Francuske, a utakmicu Francuzi nisu zapamtili po dobru, jer su tada poraženi sa 1:0 i ispali su. Rezultat jest možda bio „mršav“ na strani Njemačke, nogometno dovoljan za proći dalje, ali je pobjednički gol Mats Hummels tada postigao već u 12. minuti, pobjedu Njemačka nije ispuštala i ostao je blagi dojam da Francuska tada protiv moćne Njemačke nije imala što tražiti.
Pitana je po običaju bio odličan. Ovogodišnje finale između Hrvatske i Francuske nogometno će Pitani biti značajno po još nečemu; u 88 godina sudjelovanja Argentine na svjetskim nogometnim prvenstvima on će biti drugi nogometni sudac iz Argentine koji će suditi finale. Prethodno je tu čast imao samo Horacio Elizondo koji je 9. srpnja 2006. u Berlinu prošao brutalnu priču između Italije i Francuske kada je Italija nakon produžetaka i 1:1 „tricolore“ dobila na penale.
Pa ako netko baš želi primijetiti, može primijetiti da je i taj put jedan argentinski sudac sudio u jednom porazu Francuske na nekom SP-u, i to taj put baš u finalu. Pitanina primarna profesija je, inače, nastavnik tjelesnog odgoja. Toliko o tom dijelu njegove karijere. A filmska? Ako je tko obraćao pažnju u prvoj utakmici ovog SP-a, mogao je primijetiti da Pitana, iako izgleda nešto stariji nego što je doista, na terenu posjeduje govor tijela koji kamera može samo voljeti.
Njegovi široki pokreti rukama, demonstrativno i upečatljivo upiranjem prstom, više nego autoritativna mimika s minimumom pokreta kojima poručuje „je, je, samo ti pričaj, ja sam tu glavni“ kad mu kakav igrač, usto toliko balaviji od njega, stane vatreno ili čak i gnjevno dokazivati da je nešto krivo prosudio. Taj čovjek posjeduje sve odlike stare škole najboljih južnoameričkih nogometnih sudaca.
U tog čovjeka se objektivi kamera i fotoaparata naprosto zaljubljuju. Pa ako se malo prokopa po imdb.com, vidjet će se da je Pitana nastupio u nekoliko dokumentaraca o nogometu, ali i u jednom pravom, prvoklasnom igranom filmu – „La furia“ („Gnjev“) iz 1997. Nebitno za priču o njemu, ali je zanimljivo primijetiti da je u filmu glavnu ulogu igrao argentinski vrlo popularni glazbenik Diego Torres, ujedno popularan i kao pjevač, prava megazvijezda, a da je glazbu za film skladao Leo Sujatovich, čije prezime vrlo vuče na nekakve hrvatske korijene.
U vrijeme snimanja tog filma tada tek 22-godišnji Nestor Pitana još je igrao za lokalne klubove iz svoje rodne Provincije Misiones na krajnjem sjeveroistoku Argentine, a iza sebe je, zbog visine i stasa, imao i nešto ozbiljnog košarkaškog iskustva. U igranom filmu iz 1997. zato se jako lijepo i jako uvjerljivo pojavio u ulozi zatvorskog čuvara. Što smo ono rekli o odnosu kamere i njegove autoritarne pojave i kretanja na terenu?
Vidjelo se već tada na filmu da taj mladac ima to nešto. U međuvremenu je taj tip brusio svoj gard više od 20 godina i danas je teško naći nekoga na nogometnom terenu tko bi mu tek krenuo dokazivati svoju pravdu iz pozicije igrača, a da prethodno dvaput ne promisli i najvjerojatnije se i predomisli.
Sudeći prema onome što smo vidjeli iz susreta s Danskom, čini se da je riječ o više nego dovoljno ozbiljnom čovjeku da Hrvatskoj ne zlopamti što su naši dečki u grupnoj fazi onako unakazili, poderali Argentinu. Unatoč tome što se svakome može dogoditi da nekad ima loš dan, u današnjem svijetu FIFA teško da je mogla pronaći boljeg nogometnog suca od Nestora Pitane za suditi finale u Moskvi.
