Slušanje Florence Welch iscrpljuje. Bogate orkestracije, stadionski vibrato, melodrama i velike emocije unutar specifičnog načina izvođenja namijenjeni su onima koji pristaju na ples po rubu vješte interpretacije i parodije. Počeci u školskom bendu Flo and the Roses u južnom Londonu, kao i prva gaža na božićnoj zabavi, najavili su kantautoricu blisku gotičkoj književnosti, zazornom, mračnom. Kad upoznaje producenticu i glazbenicu Isabellu Summers, nastaje Florence Robot i Isabella Machine, koji će poslije skratiti u Florence + The Machine. Njezin prvi Glastonbury u kaosu je i blatu. Traži gitarista, plače u pozadini, ali ipak tog nedjeljnog jutra izlazi na scenu. Koju godinu poslije nosit će Gucci te osvajati američko tržište. Natrpane i pomalo kaotične albume prati 15 godina tesanja na festivalima. Dijelu biznisa koji itekako dobro razumije, i na kojem izgrađuje slavu, ne mareći previše bilo za platinaste naklade bilo za vrhove Billboarda. U tekstovima u kojima se miješaju Disneyeve inačice bajki i duhovnost sve je moguće. I sve je, uostalom, ionako stvar dobre prezentacije, malo zlata i vilinskih boja. Uvelike forme i stila, koji su nerijetko u njezinu slučaju važniji od sadržaja. Korijeni pankerske scene Camberwella odjekuju u prvom singlu ''Kiss With a Fist''.
S prvim albumom, ''Lungs'' (Island, 2009), u zagušenoj, minimalističkoj elektro eri Maxa Martina uspijeva zauzeti mjesto. Ne toliko na top ljestvicama, iako je s ''Dog Days are Over'' (dodatno je podiže serija ''Tračerica'') i ''You've Got the Love'' jasno da će sporogoreća zvijezda uskoro postati ona s velikim gestama i pretjerivanjem glam rocka. Savršenog tajminga taman prije dolaska Adele. ''Ceremonials'' (Island, 2011), sniman u Abbey Roadu, okuplja iskusne producente, poput Paula Epwortha (Bloc Party, Maxïmo Park, ali i Adele), te joj sa ''Shake it Out'' priskrbljuje laskavu usporedbu s Kate Bush. Iako po senzibilitetu i proračunatosti, pa i strahu od javnog nastupa, ne mogu biti udaljenije jedna od druge. Ni prateći vokali nisu prepušteni slučaju, Jack Peñate i Jessie Ware. ''What the Water Gave Me'' spaja Fridu Kahlo i Virginiju Woolf te progovara o varljivosti slave, provodnome motivu recentnijih albuma. Godinu poslije s Calvinom Harrisom ide ''Sweet Nothing'', trogodišnji život na cesti zbog turneje i ''Southern Man'' s Neilom Youngom. Emotivnost prati prazna melodrama.
S ''How Big, How Blue, How Beautiful'' (Island, 2015) najavljeni minimalizam tek je lažno obećanje, kao naporni falseti u "Ship to Wreck". Pisati iz jednostavnije perspektive, čišće, iskrenije, tek je strategija kojom se omata najava novog albuma. ''What Kind of Man'' je fini mainstream udav s pokojim rifom. Vraća na početke, u kojima Florence govori Mattu Everittu da je pisala o prekidima prije nego što je i osjetila ljubav, a kamoli slomljeno srce. Nastavak jednodimenzionalnosti prisutan je i u ''High as Hope'' (Republic/Virgin, 2018), gdje će se neonska mitomanija i površnost ''Hungera'' ispreplitati s meditativnošću ''South London Forever''. Nije ni čudo kad je na zadatku producent Emilie Haynie, oboružan iskustvom s noirovskim sentimentalizmom Lane del Rey. Ni pjesma o sestri, ''Grace'', nije imuna na barokne, nasumične metafore: ''I'm sorry I ruined your birthday you had turned 18; And the sunshine hit me and I was behaving strangely; All the walls were melting and there where mermaids everywhere; Hearts flew from my hands and I could see people's feelings''.
No pandemija ipak uspijeva iskamčiti dozu iskrenosti i samorefleksije, pa brzi i plesni ''Dance Fever'' (Polydor, 2022), uz producente Jacka Antonoffa i Davea Bayleya, donosi malo probavljiviji pop. Instrumentalno snažna ''Free'' kaos je koji funkcionira poput vrtuljka tjeskobe. Napokon podij na kojem želim biti. Dovoljno bezbrižan, nimalo mlak kad ubrzava: ''I'm always running from something; I push it back, but it keeps on coming; And being clever never got me very far; Because it's all in my head''. Ljetni hit poput kalkulantski bliske ''My Love'' nije daleko od Calvina Harrisa, začina života i smrtnosti, malo ludila. Ženstvo, samosabotaža i kompromisi života, kao i malene prošle opsesije, odjekuju u ''Choreomaniji'', ali i u baladi ''Back in Town'', u kojoj se dobri stari dani ne kriju u povracima. Satirična rock zezancija u ''Dream Girl Evil'' nevjerojatno je potentna za živu svirku, starinska po mjeri. Hororična ''Daffodil'' spaja operetu i industrial te ponovno naglašava teatralnost i banalnu naivnost u tekstu: ''We'd practice resurrection every night, raising the dead under the moonlight''. Fiona Apple u mraku sreće Mary Shelly.
Florence Welch od početaka je majstorica ceremonije. Majstorica priče. Prvi singl koji kupuje bio je Eminemov ''My Name Is'', prvi album ''Dookie'' Green Daya. Voli Björk, ali i Fathera Johna Mistyja. No vjerojatno ipak najviše voli Elvisa. Identitet je fluidan poput ''Kinga'', kad grmi: ''I need my golden crown of sorrow; My bloody sword to swing; My empty halls to echo with grand self-mythology''. Kaos, šljokice i teatar vilinsko čine prividno alternativnim. U pozadini grandioznih emocija tek su povici, vokalne finese, udarci bubnjeva, no zapravo malo iskrenosti. Vješto će u obradi ''Just a Girl'' od No Doubta prodati foru crne magije, a godinu pred nama uoči turneje proglasiti erom sirena. Turneja najavljivana i na TikToku. ''Dance Fever'' dolazi i u pulsku Arenu, 18. lipnja. Ambijentalnost, orkestracije, glas i drama utišavaju sve šupljine koje bez greške uočavamo preslušavajući albume na mirnijim, tišim mjestima. Na Coachelli 2015. Florence + The Machine jede Drakea za doručak, i to bez većeg znojenja.
Rođena za živi susret s publikom i neviđenu pompu u našem koncertno-turističkom bunilu, sigurno dolazi na pravo mjesto u pravo vrijeme.
