Brunhilde Pomsel, bivša tajnica Josepha Goebbelsa, tvorca Hitlerovog kulta ličnosti, u 105. godini života dala je intervju za The Guardian te otkrila neke detalje o privatnom životu svog nekadašnjeg šefa. Povod za razgovor bio je dokumentarni film o kontraverznom životu Goebbelsove tajnice koji je pod nazivom „A German Life“ početkom lipnja prikazan u Munchenu. Projekciji filma nazočila je i sama Pomsel. Film jedva da je mogla vidjeti, budući da je već gotovo potpuno slijepa.
Brunhilde Pomsel prvi je put zavjet šutnje prekinula prije pet godina kada je o svom angažmanu u uredu nacističkog ministra propagande progovorila za njemački Bild. Ovo joj je, kaže, posljednji intervju na tu temu.
Mnogi se sad pitaju što je bio njezin motiv da kao posljednja živuća osoba iz najužeg kruga oko Hitlera o svemu progovori tek u dubokoj starosti. Svima njima Pomsel odgovara kako se tu ne radi o čišćenju savjesti.
Priznaje da je bila u središtu nacističke propagande te da je njezin posao uključivao popisivanje i statistiku ubijenih vojnika, kao i preuveličavanje broja Njemica silovanih od strane Crvene armije, no to i dalje pomalo bizarno opisuje kao „samo još jedan posao“.
Iako se iz izjava Brunhilde Pomsel prikazanih u filmu stječe dojam da ju progoni krivnja, Pomsel se u biti ne kaje. „Dok objašnjava gestikulirajući sa širokim osmijehom na licu, ona i dalje tvrdi da je samo tipkala u Goebbelsovom uredu. Inzistira na tezi da je radila i ponašala se kao većina drugih Nijemaca“, navodi autorica teksta Kate Connolly kojoj je Pomsel u razgovoru rekla kako danas svi tvrde da bi ustali protiv nacista. Smatra da su ljudi iskreni kada to kažu, no jednako tako uvjerena je da u ono vrijeme većina ljudi to ne bi napravila.
„Nakon uspona nacističke stranke cijela je zemlja bila kao pod nekom vrstom čarolije. Može se reći da su optužbe da nisam bila zainteresirana za politiku točne, ali je isto tako istina da vas je mladenački idealizam mogao dovesti do toga da završite sa slomljenim vratom“, izjavila je Pomsel koja je često bila prisiljena sjediti pored Goebbelsa na večeri u njegovoj kući na jezeru pored Berlina, na mjestu na kojem je zloglasni ljubavnik zaveo mnoge od svojih ljubavnica. „Da sam bila filmska zvijezda vjerojtno bi me zaslijepio svojim šarmom. Ali on to nikada nije učinio", rekla je Pomsel koja je u ratu izgubila dva od tri brata, a njezin šef nikada nije pitao ni za jednoga od njih.
Prije no što je počela raditi u Goebbelsovom uredu radila je kao dobro plaćena tajnica za državnu radioteleviziju, a i taj je posao dobila tek nakon što je postala članica nacističke stranke. Kada ju je 1942. godine netko preporučio za premještaj u službu propagande ništa je, kaže, nije moglo zaustaviti da prihvati taj posao. „Bila sam polaskana, jer je to bila nagrada. I danas se sjećam svoje platne liste na kojoj je bio naveden niz poreznih olakšica i 275 maraka plaće koja je bila pravo malo bogatstvo u usporedbi s plaćama mojih prijatelja. Stvarno sam voljela taj posao, voljela sam raditi s drugim ugodnim, pažljivo odabranim ženama. Kupale smo se u novcu. Jedini je problem bio to što nije bilo ništa za kupiti ”, ispričala je Pomsel.
Dok u sjećanje priziva prizore iz Goebbelsovog elegantnog ureda u kojem je vladala bezbrižna atmosfera među tajnicama Pomsel titra smješak na ustima.
Goebbelsa su, otkriva, rijetko viđale u jutarnjim satima. No znale su njegovu rutinu. Svako bi jutro prošetao iz svog doma do palače u blizini Brandenburških vrata u kojoj je bilo njegovo veliko ministarstvo propagande. Izgledao bi poput malog vojvode kada bi prošetao kroz knjižnicu u svom prekrasnom uredu.
“Uvijek smo znali kada dolazi. No, nismo ga vidjeli sve dok ne bi izašao iz svog ureda kroz vrata koja su vodila direktno u našu sobu. I tada bismo mu mogli postavljati pitanja. Ponekad bi u posjet došla njegova djeca. Uvijek bi bila jako uzbuđena, jer su imala priliku vidjeti oca na poslu”, ispričala je Pomsel za The Guardian.
Svog šefa sjeća se kao niskog, ali vrlo njegovanog muškarca, koji je uvijek nosio odijela od najboljih tkanina, a imao je i izuzetno njegovane ruke. “Vjerojatno je svaki dan manikirao nokte”, rekla je Pomsel.
Kao glavna tajnica Pomsel je imala pristup većini tajnih dokumenata. Ipak niječe bilo kakva saznanja o holokaustu, tvrdeći kako Goebbels nikada nije ostavio takav trag na papiru. Priznaje kako je bila šokirana kada je čula da je uhićen popularni spiker s radio postoje koji je poslan u koncentracijski logor samo iz razloga što je bio homoseksualac.
“Znam da mi nitko ne vjeruje da nisam ništa znala. Ali to je istina, sve je to bila dobro čuvana tajna”, izjavila je Pomsel, no odbila je priznati da je ako govori istinu u stvari bila naivna.
Uostalom, i njezina je bliska prijateljica Eva Löwenthal nestala gotovo preko noći s pričom da ju odvode u njemačku oblast Sudeti koju treba naseliti pa joj ništa nije bilo čudno.
“Progutali smo tu priču, činila nam se uvjerljivom”, rekla je okrećući brzo priču u drugom smjeru. Iznenada se prisjetila poklona koji je dobila od Goebbelsove supruge Magde, a nakon što je stan koji je dijelila s roditeljima uništen u bombardiranju, Magda joj je darovala odijelo od plave cheviot vune.
“Nikada nisam posjedovala nešto toliko šik. Oboje su bili jako dobri prema meni”, rekla je Pomsel koja danas na sve ipak gleda drugačijim očima pa kaže da Goebbelsu nikada neće oprostiti za zlo koje je nanio svijetu i svojoj vlastitoj djeci.
U razgovoru se prisjeća kako se Goebbelsa prvi puta prepala kada ga je vidjela na berlinskoj pozornici 1943. godine.
„Ja i još jedna kolegica dobile smo mjesta odmah iza Magde Goebbels. Bilo je to nedugo nakon bitke za Staljingrad. I tada sam vidjela tu transformaciju iz civiliziranog uljudnog muškarca u poludjelog divljaka. U uredu je imao neku vrstu plemenite elegancije, a tamo je izgledao kao bijesni patuljak. Možete zamisliti kakav je to za mene bio kontrast”, ispričala je bivša Goebbelsova tajnica kojoj se dan nakon Hitlerovog rođendana 1945. godine život okrenuo naglavačke. Goebbelsu i njegovoj pratnji naređeno je da se pridruže Hitleru u njegovom podzemnom skloništu tijekom posljednjih dana rata.
“Osjećala sam se kao da je nešto u meni umrlo”, opisala je Pomsel prisjetivši se kako su se trudili da im ne ponestane alkohola. „On nam je bio potreban kako bi zadržali obamrlost”, rekla je, podigla kažiprst te duboko udahnula. Ni danas joj nije lako prisjetiti se trenutka kada im je Goebbelsov pomoćnik Günther Schwägermann došao s vijestima da se Hitler ubio, a zatim dan kasnije Goebbels.
“Pitali smo ga: ‘A njegova žena? Samo je kimnuo glavom. A djeca, opet smo pitali. I djeca također”, spustila je glavu tresući se i jedva izgovorila: “Bili smo bez riječi”. Nakon toga ona i njezini kolege počele su rezati bijele vreće od hrane kako bi napravili bijelu zastavu i predali se Rusima. Raspravljajući o strategiji oko neizbježnog uhićenja, Pomsel je rekla da će reći da je radila kao daktilografkinja u Goebbelsovom ministarstvu propagande.
Osuđena je na pet godina zatočeništva u ruskim logorima. “To nije bio krevet od ruža. To je sve što ću reći o tom vremenu. Tek kad sam se vratila kući postala sam svjesna holokausta”, rekla je.
Svoju blisku prijateljicu Evu Pomsel je odlučila potražiti tek nakon što je 2005. godine otvoren Memorijalni centar za žrtve holokausta. U informativnom centru brzo su pronašli Evu koji je u studenom 1943. bila deportirana u Auschwitz, a dvije godine kasnije proglašena mrtvom. “Popis imena među kojima smo pronašli Evino ime bio je beskonačno dugačak i stalno se vrtio”, ispričala je Pomsel. Nakon toga je zašutjela. Samo je prstima dodirivala ogrlicu.
