Kako koje godine, glavni grad Indonezije prosječno na cijeloj svojoj površini godišnje potone između 1 i 15 centimetara. I tako već godinama. Do danas Jakarta se na pola svoje površine spustila ispod razine mora. Grad s deset milijuna stanovnika i još 20-ak u svom metropolitanskom području u takvom je položaju da ga od provale mora čuva zid izgrađen prema istoimenom zaljevu.
Zbog toga vlasti planiraju glavni grad ove velike i moćne zemlje premjestiti na indonezijski dio otoka Bornea, u grad Palangka Raya, veličine Splita, danas tek lokalno središte provincije Središnji Kalimantan. Palangka Raya kao glavni grad Indonezije u planu je imao još utemeljitelj moderne Indonezije Sukarno.
Ali, umjesto da se to doista dogodi, da de facto glavni grad Indonezije prestane biti Jakarta, a postane ovaj gradić na Borneu, četiri godine poslije Jakarta je i službeno postala glavnim gradom. Još 58 godina poslije i sedmi indonezijski predsjednik Joko Widodo javno je iznio plan da se stari san Sukarna ipak provede u djelo. U indonezijskom državnom vrhu svima je jasno da će preseljenje biti spektakularno skupo.
Računa se da bi Palangka Raya morala narasti sa sadašnjih 280.000 stanovnika na između 1,2 i 2 milijuna ljudi, te da bi se grad morao infrastrukturno razvijeno i urbanistički skladno naglo proširiti na daljnjih između 30 i 40 tisuća hektara. Sve skupa to bi zemlju stajalo 33 milijarde dolara.
Grad na 13 rijeka
Ogroman iznos čak i za jednu Indoneziju vlada ove zemlje čini se da smatra racionalnijim nego da za trećinu tog iznosa pokuša spasiti Jakartu, grad koji je za 2016. godinu osvojio titulu najzagušenijeg prometom na svijetu. A tu je i taj problem s tonjenjem. Obrambeni zid ispucao je na nekoliko mjesta, kroz njega curi, a u danima posebno visokih plima more ponekad zna curiti i preko njega. Uostalom, čak i sam zid je jednom ranije već nadograđen.
Glavni razlozi zašto Jakarta tone su siromaštvo i to što se podzemne vode nemaju odakle nadoknađivati. Grad ne može dopremiti dovoljno vode iz okolnih rezervoara pitke vode i građani su prisiljeni oslanjati se na duboke bunare i crpljenje vode ispod vlastitih nogu. Zbog toga se troše zalihe podzemnih voda, smanjuje se volumen tla i površina tla naprosto se spušta.
Usto se naglo gradi mnoštvo novih stambenih zgrada, trgovačkih centara i vladinih ureda što znači sve veći pritisak grada na tlo koje ionako kolapsira. Grade se i nove prometnice, a kako asfalt nije porozan, kiše koje bi se inače procijedile kroz tlo u niže slojeve, završe u odvodnim kanalima i u moru. Jakarta je inače grad kroz koji protječe 13 rijeka, koji je izgrađen na nekoć močvarnom tlu i, uz prethodno tonjenje grada, tonu i tokovi rijeka.
Pa kad se dogodi kišno razdoblje, Jakarti prijete sve gore poplave. Smatra se da će do 2050. godine ispod razine mora biti 95 posto površine Jakarte. U poplavama iz 2007. više od 300.000 ljudi je evakuirano, a poginulo ih je oko 50. Grad se mora riješiti ovisnosti o podzemnim izvorima vode ispod vlastitih temelja. Tokio je imao sličan problem početkom šezdesetih godina. Tijekom 20. stoljeća grad je potonuo za četiri metra, ali onda su odlučili dopremati vodu iz okolnih regija. Tokio više uopće ne tone.
To što bi Indonezija selila svoj glavni grad, u prošlosti se događalo relativno često. 1997. godine predsjednik Kazahstana Nursultan Nazarbajev preselio je glavni grad iz prašnjave Alma Ate s granice s Kirgistanom u 1200 kilometara udaljenu Astanu na sjeveru. Grad se zapravo više niti ne zove Astana nego od ožujka ove godine Nursultan, u čast nekoć komunističkog vladara koji ovom zemljom kao predsjednik vlada još od travnja 1990.
Nursultan danas ima nešto više od milijun stanovnika, izrazito je moderan grad, a nekoć se zvao Akmola i za njega se znalo isključivo kao o malom mjestu u blizini tamošnjeg gulaga. Priča s glavnim gradom Mjanmara pravi je misterij. Nekoć je to bio Rangoon, do 2005., kad je vlada odlučila da se glavni grad premjesti na novu lokaciju, gdje je iskrčena džungla. I tako je nastao Nay Pyi Taw, u koji su strani novinari smjeli ući tek 2007. godine.
Glavni grad preselili na drugi kontinent
U međuvremenu se grad povećao nevjerojatnom brzinom: velik je kao šest New York Cityja, ima autoceste s 20 traka i Wi-Fi je dostupan po cijelom gradu. Sve se čini sjajnim, u njemu navodno živi 900.000 stanovnika... Jedino što u to nitko ne vjeruje jer su ulice uglavnom puste. Bolivija danas ima dva glavna grada, od kojih je La Paz i daleko poznatiji na svijetu i rekorder među glavnim gradovima po nadmorskoj visini na kojoj se nalazi.
Sucre je bio glavni grad Bolivije do 1899. da bi tada izgubio u građanskom ratu protiv La Paza. Danas Sucre ima 250.000, a La Paz 1,7 milijuna stanovnika. Mnogi će se sjetiti da je do 1991. glavni grad Nigerije bio Lagos. Danas je to Abuja, udaljen 1600 kilometara prema sjeveroistoku. Razloga za ovo preseljenje je nekoliko. Lagos je do početka 90-ih postao totalno zagušen, prometno i urbanistički.
Dalje, od Lagosa do krajnjeg sjeveroistočnog kraja Nigerije putovanje cestom trajalo je dva dana. Tako da je bilo logično potražiti rješenje bliže geometrijskom centru ove zemlje. Abuja se nametnula kao etnički i politički neutralnija i raznolikija od Lagosa. Malo je poznato i to da 13 godina počev od Napoleonovih prodora na Pirinejski poluotok 1807. godine, glavni grad Portugala nije bio Lisabon, nego Rio de Janeiro u Brazilu.
Kraljevskoj obitelji Braganza nije se dalo čekati na iglama kad bi im Napoleonove trupe opet mogle prodrijeti sve do dvora i zato je odlučila preseliti prijestolnicu u tadašnju portugalsku koloniju. A potom im se nije žurilo vratiti se. Rio de Janeiro u 19. stoljeću je, što se najbogatijih tiče, procvjetao. Tamo je bilo zlata, dijamanata, šećerne trske i još su Portugalci na raspolaganju imali milijun robova da za njih crkavaju od posla.
