Crvena armija danima je haračila Berlinom, a Hitlerova vojska bila potpuno obezglavljena. No Führer je u svom skrivenom bunkeru u Berlinu i dalje bio uporan. Iako su propali svi dotadašnji planovi za napad na SAD, a konačni poraz u ratu bio neminovan, pod svaku cijenu želio se osvetiti Amerikancima.
Naredio je da mu se prikazuju filmovi Londona i Varšave u plamenu koji si podigle njemačke bombe. Ministar naoružanja Albert Speer kasnije je rekao što je zaluđeni Adolf Hitler zapisao u svoj dnevnik:
"New York će nestati u strahovitom plamenu. Njegovi neboderi postat će divovske lomače koje će se srušiti jedna na drugu, a vatra, koja će gutati grad, obasjat će noćno nebo."
U planiranju i provođenju “velikonjemačkih” ideja Führer godinama nije znao što će sa SADom. U prvim godinama rata odgovaralo mu je da se Washington ne miješa u europsku politiku.
Javno je govorio da Reich nema ambicija s one strane Atlantika te da je Njemačka prijatelj SAD-a.
S druge je strane znao da će, nakon što pokori cijelu Europu i pregazi SSSR, na svijetu ostati samo dvije velesile, Njemačka i SAD, te da je prije ili poslije rat neizbježan.
A on ga je želio dočekati potpuno spreman. No iako je javno govorio kako nema problema s Amerikom, duboko u sebi SAD je doživljavao kao sve ono što je iskonski prezirao: demokratsko društvo sa slobodom pojedinca, miješanim rasama i Židovima te njihovim bankama...
Već 1937. godine Hitler je razmišljao o tome kako će Amerikancima zadati smrtonosni udarac, udariti tamo gdje ih najviše boli od čega se nikad neće oporaviti.
Onako kako je Luftwaffe sijao smrt po Francuskoj i Engleskoj i razarao njihove gradove, nadao se da će isto tako, ako ne i gore, završiti američki gradovi. Pogotovo New York. Glavna meta: Manhattan.
I bio je presretan kad mu je Willi Messerschmitt, briljantan njemački aviokonstruktor, rekao da u svojoj tvornici u Augsburgu razvija Me- 264, bombarder velika dometa, koji bi mogao doseći obale SAD-a.
Willy Messerschmitt već se dokazao svojim revolucionarnim lovcem Me-109 (poslije će oduševiti i s Me- 262, prvim mlaznim lovcem u povijesti).
Bio je čovjek od Hitlerova povjerenja, što mu je dokazao i nacionalnom nagradom za umjetnost i znanost, koju mu je dodijelio 1938. godine. Willy je pozvao Hitlera u tvornicu i pokazao mu maketu bombardera.
Ideja da bi imao avion kojim bi mogao napasti Ameriku potpuno je zaludjela Führera, koji je naredio Messerschmittu da hitno napravi model u pravoj veličini, a uskoro i prvi prototip.
Što prije. Messerschmittovi inženjeri bacili su se na posao i sljedećih godina intenzivno radili na realizaciji projekta “Amerika-bomber”.
Inicijalno zamišljen kao bombarderska podrška njemačkim podmornicama u Atlantiku, dizajn moćnog aviona s četiri motora morao je biti znatno promijenjen.
Messerschmitt je proučavao i radio na težini, motorima i rasponom krila, no vremena je bilo sve manje.
Nacistička čizma je do 1941. godine pregazila pola Europe. Francuska je okupirana, Engleska na izmaku snaga, a napad na Rusiju solidno se razvijao.
Europska “misija” se, mislio je Hitler, bližila kraju i velik rat sa SAD-om činio se sve bližim.
A oružje koje ga je za Hitlera trebalo dobiti, Messerschmittov Me- 264 nije se razvijao prema planovima. Morao je biti superlagan za let preko Atlantika, dovoljno čvrst za prijevoz bombi teških tri tone i dovoljno brz da se može braniti i pobjeći neprijateljskim lovcima i vatri.
No, brojke, jednostavno, nisu “štimale”. Rješenje, koje bi moglo spasiti plan, bilo je naći “postaju” na putu do Amerike gdje bi se Messerschmittova grdosija mogla napuniti gorivom i popraviti od eventualne neprijateljske vatre.
U to ime Hitler je naredio okupaciju Islanda, koji je taman na pola puta od Europe do SAD-a. No, iako su još bili neutralni i potpuno neraspoloženi za rat, Amerikanci su naveliko špijunirali i pratili što se događa u Europi.
Bilo je očito u kojem smjeru vjetar puše, pa su Amerikanci preduhitrili Njemačku i preuzeli na sebe obranu Islanda.
To je osujetilo tu Hitlerovu ideju jer nije još bio spreman ući u sukob s Amerikom. Ne prije nego joj zada strahovit udarac.
No potkraj godine Japanci su napali Pearl Harbor i SAD je ušao u rat. Hitleru je sad vrijeme opasno curilo, pogotovo nakon što je javno rekao što misli o Americi.
"To je nekulturna, prljava nacija vođena pohlepom na čelu s predsjednikom Rooseveltom i sotonskim krugom Židova, koji ga okružuje", poručio je Hitler, sad jedva čekajući rat s mrskim mu neprijateljem.
Nestrpljiv da što prije napadne, Führer se okrenuo drugom planu, ne želeći čekati završetak projekta “Amerika-Bomber”.
U svibnju 1942. godine, pod najvećim velom tajnosti, njemačka podmornica iskrcala je na Rhode Islandu četiri komandosa, koji su se trebali ušuljati u New York i postaviti eksplozive na ključna mjesta.
No briljantan je plan bio osuđen na propast već pri samom dolasku na američko tlo. Sasvim slučajno ugledao ih je pripadnik obalne straže i odmah javio FBI-ju, koji ih nije uspio naći.
Četvorka se, odjevena u civilnu odjeću i s torbama punih dinamita, uspjela dokopati New Yorka i smjestiti se u hotel. No jedan od njih, John Dasch, koji je oduvijek mrzio nacistički režim, odlučio je razotkriti tu i jednu buduću sličnu operaciju i predati se Amerikancima.
On i jedan suborac, kojemu je otkrio plan, dobili su zatvorske kazne, a preostala dvojica su na američkom vojnom sudu osuđena na smrt.
Nakon što mu je propao taj plan, Hitler je stisnuo Messerschmitta da hitno završi Me- 264. No, iako je uspio napraviti prototip, golemom bombarderu nije bilo suđeno.
Ne probnim letovima bilo ga je gotovo nemoguće kontrolirati, a postojala je i realna mogućnost da mu u letu otpadnu motori. Ideja je ponestajalo, no onda se javio Luftwaffeov pilot, pukovnik Viktor von Lossberg, koji je iznio ambiciozan plan.
Predložio je da krene hidroavionom i negdje u Atlantiku se sastane s njemačkim podmornicama. One bi ga naoružale bombama i napunile gorivom, dovoljnim za prelet preko New Yorka i bombardiranje te za povratak do podmornica.
One bi ga ponovno opskrbile gorivom za trijumfalni povratak u Njemačku. Takav napad bio bi vrlo ograničen količinom bombi koje bi mogao nositi, no Von Lossberg je bio uvjeren da bi smrtno preplašio Amerikance i skršio im moral.
Hitlera je ideja oduševila i Berlin je pilotu dao zeleno svjetlo. No, kao i svaki do tad, i taj je plan bio osuđen na propast.
Za takvo slijetanje usred oceana bilo je potrebno savršeno mirno more, što je isključilo zimu 1943./1944. Zapovjedništvo je odabralo proljeće 1944. kao okvirni rok, no do tog vremena američka mornarica je gotovo potpuno rastjerala njemačke podmornice iz Atlantika.
Tako je propao Lossbergov plan, kao i onaj da se na SAD udari interkontinentalnim raketama. Saveznici su doznali da se na njemačkoj baltičkoj obali razvija raketa velikog dometa, pa su bombardirali postrojenje i uništili tu Führerovu ideju.
Sredinom 1944. vrijeme je počelo opasno istjecati za Hitlerov plan osvajanja svijeta. Saveznici su nadirali sa zapada, Rusi s istoka, a nestašica goriva počela je zaustavljati i Luftwaffe i Wehrmacht.
Iako je poraz bio na pomolu, Hitler je bio odlučniji nego ikad napasti SAD. Fritz Nallinger iz Daimler- Benza predložio je da se za misiju iskoristi putnički avion Condor, koji je 1938. godine bez stajanja, za 25 sati stigao iz Berlina do New Yorka.
Ideja je bila da ga se natrpa eksplozivom koliko god stane u njega. Pilot bi ga njime doletio do New Yorka, usmjerio ga na Manhattan i potom iskočio padobranom.
Bi li se spasio ili ne, nije bilo važno. No Condor je bio nepouzdan i mnogo prespor za takvu misiju i saveznički lovci bi ga bez problema srušili. Luftwaffe je ostajao i bez municije pa su se fanatični piloti, poput japanskih kamikaza zabijali u neprijateljske avione.
To je dalo zadnju nadu Hitleru da bi mogao udariti u srce Amerike. Nallinger je osmislio velik avion, na koji bi bilo pričvršćeno pet malih naoružanih eksplozivom.
Kad bi golem avion stigao do Amerike, otpusio bi avione, koji bi se onda zabili u unaprijed određene ciljeve na Manhattanu. Šef Luftwaffea Hermann Göring naredio je hitnu realizaciju plana, nadajući se da će takav napad na SAD promijeniti tijek rata.
No, iako nacistima nije nedostajalo fanatika za takav morbidan plan, nedostajalo im je - vremena.
Vrijeme preostalo do kraja rata nije bilo dovoljno za realizaciju plana i Hitlerova opsesija nije nikad bila zadovoljena. Njemačka je izgubila rat, a Manhattan nastavio živjeti mirno.
Sve do 11. rujna 2001. godine kad su “njujorški neboderi postali divovske lomače”...
