Bili su u Vukovaru na Sajmištu, bio je početak listopada 1991. i svako im je jutro, oko sedam sati, počinjalo zvukom paljenja motora tenkova. Vjerojatno, kažu, odmah nakon što bi oni s druge strane bili gotovi s doručkom.
"Već 2. listopada je grad bio totalno opkoljen. Nikada neću zaboraviti naš susret s Miletom Dedakovićem Jastrebom. Kada nas je postrojio održao nam je govor koji i danas pamtim. Rekao nam je: 'HOS-ovci hvala što ste došli. Vi ćete na Sajmište. Najteži dio grada u kojem se vode ulične borbe. Nema hrane, vode, lijekova, nema normalnih uvjeta, ali ima četnika koliko želite'", tako se Damir Markuš Kutina svojedobno za Express prisjetio dolaska 58 HOS-ovaca u Vukovar.
Legendarna Trpinjska cesta bila je od njih udaljena četiri kilometra. Tamo su ulice bile široke, a na Sajmištu su bile zbijene, protivnik im je bio na 100 metara i svaki dan se svodio na gadnu direktnu urbanu bitku. Jedan od HOS-ovih veterana godinama poslije ovako je opisivao kako je to izgledalo:
"Uglavnom je neprijateljska artiljerija djelovala prva , a onda bi krenuo tenkovsko pješadijski napad. Nekako je napad najčešće počeo oko osam ujutro, granate su padale k'o blesave. Onda bi se čuli tenkovi i oklopna vozila, što je bio znak da se pripremimo za obranu. Tenk, transporter, pa neprijateljska pješadija koja bi ih pratila, gotovo svakodnevno isti scenarij. Ekipa s naše strane naoružana ručnim bacačima, OSA-ma , RPG-ima, rješavala je oklop i vozila, a mi pratnju i osoblje vozila koji bi preživjeli. Znali smo pustit oklop malo dublje k nama, tako da pješadija misli kako je slobodno. A kad bi naši 'oprali' tenkove i transportere, mi bismo rješavali pješadiju koja je pratila oklop."
Markuš je pričao da su ispočetka znali i iracionalno puno pucati, ali su vrlo brzo shvatili da moraju štedjeti metke. Nekoliko dana je proteklo dok su se organizirali. I puštali su neprijatelja da im priđe što bliže.
"Kada dođu na 20-30 metara teško ih je promašiti. Velika razlika je bila u tome što smo mi u kućama i skloništima pripremili već nekakve zaklone, a oni su morali ići iza tenka uz kuće, po cesti. Tu su imali velike gubitke. Mi smo probijali zidove i napravili rupe u kućama kako bismo se lakše povlačili i kako bismo izbjegli otvoreni prostor. Kasnije su i oni to shvatili pa su tijekom artiljerijskih napada išli prema nama. Tada je dolazilo do bliskih susreta pa i razmjene vatre na udaljenosti od dva-tri metra", pričao je Markuš. Istodobno su se nagledali pobijenih civila, jezivih scena.
"Nakon borbi bio je užitak gledati kako tenkovi i transporteri gore, a tijela neprijateljskih pješaka okolo leže. Osjećao sam se moćan, kao da mi nitko ništa ne može. Strah je bio stalno pomiješan s oprezom, ali sam pogled na učinak bio je fascinantan . Kako je vrijeme odmicalo, sve sam se manje divio tim prizorima jer smo u gotovo svakoj borbi imali bar jednog mrtvog i nekoliko ranjenih, što nije nimalo ugodno. Pitaš se kad si ti na 'redu'. A i osjećali smo da ih, ma ne znam koliko ubijemo, da će oni i dalje dolaziti, nikad kraja", opisivao je još jedan HOS-ov veteran.
U jezivoj mješavini ludila, rata, smrti, jedan HOS-ov snajperist godinama poslije opisivao je i trenutke kad bi ga hvatala grižnja savjesti: "Bilo je pitanja samom sebi: 'Ipak sam ubio čovjeka... Kakav takav, ali čovjek je.' Međutim, odgovor bi brzo stigao, stotine primjera zašto sam to trebao napraviti." Zapravo, isticati samo HOS-ovce u Vukovaru možda i nije pravedno, izginuo je na kraju skoro svaki drugi, jer su kroz isto prolazili i branitelji koji su se borili u ZNG-u. A i uopće se nisu razlikovali.
U Vukovar su došli, kažu, mnogi od njih i bez oružja, pa bi u borbi uhvatili kakav kalašnjikov. Također, nije pristojno i zato što su HOS-ovci ginuli posvuda. Damir Pilić je u svom romanu " Splitting: Kako sam tražio Srbe po gradu" opisao neke od HOS-ovaca koje je poznavao po Splitu. Jedan mu je tako nakon rata otkrio pravi razlog zašto je zapravo ušao u stranačku paravojsku koja je imala ustaški pozdrav u svom amblemu.
"Iša sam se odma javit na Divulje, a tamo 'ne može se, nema oružja, ovo ono'." U Divuljama, između Kaštela i splitskog aerodroma, bio je smješten ZNG. "I onda odem u HOS, tad su bili u Šubićevoj, to je bilo 1991., još je bilo lito. I tribalo je ić za Nijemce, i jedan dobar autobus momaka je otiša, al za mene nije bilo mista. A taj se autobus vratija, ali bez dosta momaka. I moram priznat da sam kasnije zahvaljiva Bogu, šta se kaže, šta nisam otiša tim autobusom. I tako sam dobija iskaznicu HOS-a, uniformu i oznake, i cili rat sam nosija tu HOS-ovu jaketu. A bija sam i po drugim jedinicama. Kako je u HOS-u bilo neko čekanje, javija sam se u 141. brigadu, dali su mi mitraljez i pet ljudi... A cilo vrime sam praktično bija u HOS-u, tako da ja jesam ta neka paravojska..."
Emir Imamović je, pak, nedavno opisivao da je zaklinjanje u ustaški pozdrav bila opsesija samo jednog dijela HOS-ovaca, a u svakom slučaju svi su se oni borili skupa i ginuli.
" Tako su se prvima koji bi nakon bitaka skidali maskirne ili crne uniforme, pa se dekontaminirali slušajući Ekatarinu Veliku (!), odnosno koristili vojne iskaznice da pokušaju spriječiti izbacivanje prijatelja srpske nacionalnosti iz stanova, poigrali drugi", zaključio je. Nikakva tajna nije bila niti to da je HOS bio jedan od efikasnijih načina maloljetnik mladića da idu u rat. Koliko je ustaška ikonografija bila iracionalna čak i u tom trenutku pokazuje manji dio govora Franje Tuđmana pred predsjedništvom HDZ-a 4. studenog 1991. Žalio se da je postojanje HOS-a argument svim političkim međunarodnim faktorima koji pokušavaju spriječiti međunarodno priznanje Hrvatske, da je Hrvatska nastavak NDH. "O tome nam govore strani državnici, diplomati, pa će i jedan Bush izjaviti da zbog takovih paravojnih organizacija koje nose fašistička obilježja, da Hrvatska ne može biti tretirana povoljnije negoli Srbija."
Tuđman se tu ili poigrao ili je doista iskreno podlegao i teorijama zavjera, pa je iznosio i tezu da je HOS Hrvatskoj podmetnut kao uteg. Samo, političke posljedice ustaških znakova i izraza kod dijela hrvatskih branitelja bile su stvarne, nanosile su ozbiljnu štetu naciji u nastajanju.
"Ne samo zato da bi nas se nadalje obilježavalo kao profašističku, proustašku organizaciju, negoli i zato da bi se kazalo – ni Jugoslavenska armija se ne mora povući iz kriznih područja, jer su ugroženi od hrvatskih ustaških genocidnih namjera. U tom pogledu mi smo već posljednja dva mjeseca govorili i pozivali MUP i Ministarstvo obrane da se raščisti s time. U sklopu tih problema unutarnjih poslova i vojske poseban je problem taj što su nam ti hosovci unijeli jednu anarhičnu situaciju u Hrvatsku općenito, sa tim posebnim oznakama HOS-a, U i Pavelićevih slika, čak i SS što snimaju strani novinari, o čemu se piše i u čemu nas poistovjećuju sa NDH i sa ustaštvom. I u redovima ne samo usko HOS-a, nego i u tom ratu koji vodimo, bilo je na mnogim mjestima anarhičnih samovoljnih postupaka, nedjela, pa i neopravdanih zločina", prenio je Tuđmanove riječi Vladimir Šeks u knjizi "Moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat".
Knjiga je zanimljiva zbog mnogočega, tako i dramatičnog apela Branka Borkovića od 17. studenog da se mora ići u proboj iz Vukovara, u slanje pomoći, bilo što, inače slijedi neviđeni pokolj. Pomoć nije stigla. Samo, još 13. rujna Paraga, kakvi god mu bili politički stavovi, iz Zagreba je poslao 200 vojnika HOS-a pod zapovjedništvom bojnika Eugena Meindorfera i satnika Dubravka Klauderotija u pomoć Vukovaru.
HOS je o tome zabilježio da ih je u Vinkovcima zaustavio Tomislav Merčep, zamjenik ministra policije Ivana Vekića i poslao ih u Osijek gdje su zatvoreni u Crvenu vojarnu. Zatim i da je ministar obrane general Martin Špegelj 16. listopada, navodno, obavio njihovu smotru i naredio Merčepu proboj prema Vukovaru pravcem Nuštar-Bogdanovci kako bi se spasilo barem stanovništvo jer se grad više nije mogao braniti. HOS-ovci nisu pušteni i izmučeni grad je kapitulirao.
Šeksova knjiga je zanimljiva i zbog objave faksimila koji je 17. studenog Tomislav Karamarko, kao šef kabineta predsjednika Vlade, proslijedio Tuđmanu. Riječ je o policijskom izvještaju od prijepodneva tog istog dana. "Također smo saznali da je zapovjednik obrane grada 'Mladi Jastreb' (Borković) krenuo s nepoznatim brojem boraca iz Vukovara prema Vinkovcima, a prilikom zadnjeg razgovora sa istim, izjavio je da će po njegovom dolasku u Vinkovcima biti ubijenih ljudi."
Bila je riječ o tome da su borci u Vukovaru bili uvjereni da ih je Zagreb izdao. HSP je inače od početka Tuđmana prozivao kao bivšeg generala JNA. Karamarko je, vidi se iz dokumenata, vrlo intenzivno pratio u kakvom se raspoloženju izvlače preostali borci koji su to već mogli. Ogorčenje u Vukovaru je bilo i zbog smjene Mile Dedakovića kao zapovjednika obrane. Njega su po povratku u Zagreb državne vlasti uhitile, kao i zapovjedništvo HSP-a, ispitivale, pa i tukle.
A nakon što su ga pustili, napustio je Hrvatsku vojsku, prešao u HSP, da bi ga Paraga imenovao Glavnim inspektorom HOS-a. U to vrijeme, samog kraja 1991., HSP je osnovao HOS i u BiH, gdje je bilo jasno što se sprema. Za zapovjednika je imenovan HOS-ov pukovnik Blaž Kraljević, a sljedećih devet mjeseci bit će doba i raskola između HVO-a i HOS-a u BiH po liniji politike podjele ili jedinstvene BiH i ubojstva Kraljevića od strane HVO-a, ali i dokaza da su i pojedinci u HOS-u počinjali u ratu zločine.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
u zngu je bilo 400.000 boraca u hosu 5.000 koga briga za hos
Što je čedo nije on jedini koji se osjećao moćno.Svuda u RH bilo je velik broj mrtvih čeda.
..5 tisuća