Life
1111 prikaza

Hrvatska disko groznica: U Opatiju je dolazila ekipa iz cijele Jugoslavije

Zvonimir Rumboldt
Robert Anić (PIXSELL)
Koliko god to bilo korisno za turizam, stariji su mještani Jelse, gdje se otvorio jedan od prvih klubova, a i lokalne strukture, diskoteku smatrali leglom razvrata, zaradom bez rada

Je li to bilo 1964. u turističkom raju Jelse ili čak sedam godina ranije u Rijeci? 

Utvrđivanje točnog mjesta i trenutka nastanka prvog diskokluba u Hrvatskoj lako je moguće da bi i danas prouzročilo pojačavanje povijesnih argumenata šakama. 

Ispostavilo se da tragovi discogroznice u Jelsi počinju još 1964.

S jedne strane zato što je diskoera mijenjala svijet, a s druge zato što je riječ o nečijim uspomenama iz mladosti. 

U dokumentarcu “Pola stoljeća diska”, koji je posljednjih tjedana u žetvi nagrada na hrvatskim festivalima, redatelj Zvonimir Rumboldt i Toni Faver kao producent i scenarist stoga se nisu time ni opterećivali. 

Složili su film koji fenomen diska objašnjava od njegovih začetaka u Parizu tijekom nacističke okupacije Francuske, kad gradu ljubavi nije padalo na pamet uskratiti si tada zabranjenu muziku jazz i blues. 

Parižani su se potajno okupljali na plesnjacima na kojima su se puštale ploče, što se posljedično stalo nazivati “discotheque”.

To se ljudima svidjelo i nakon Drugog svjetskog rata i tako je sve počelo. Hrvatska priča, međutim, sve dosad bila je fragmentirana i zaogrnuta zaboravom, što je Faver naumio promijeniti.

"Ja sam iz Jelse, gdje je oduvijek postojala ta legenda da je tamo osnovan prvi diskoklub. I tako sam to odlučio istražiti", rekao nam je Faver.

Zakopao se, kaže, u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu i proučio sav tisak do kojeg je uspio doći, a koji je izdan prije 1970. godine. 

Ispostavilo se da tragovi discogroznice u Jelsi počinju još 1964. 

Novine su 1969. pisale da mjesto od jedva 1400 stanovnika ljeti ugošćuje i do 6000 turista, kao i to da u malom selu iznad Jelse, u Pitvama, doista postoji diskoklub, i to već peti po redu, jer se svako ljeto otvarao jedan novi. 

Faver je istražio i doznao da je sve počelo kad se izvjesni Pero Ivulić, znan i kao Francuz, vratio iz Pariza s gliserom, okružen prekrasnim ženama i s mnoštvom dobre moderne muzike, i u jednoj staroj konobi uz more, od koje su danas ostale samo ruševine, otvorio pravu pravcatu diskoteku.

U Francusku je otišao 1962., autostopom, nije znao ni jezik, a htio je vidjeti svijeta. Upoznao je u Parizu neke ljude, oni su garantirali za njega da može ostati, da bi ga ubrzo netko primijetio i angažirao kao fotomodela.

Kako je u turizmu vidio veliki potencijal, bilo mu je jasno da ne može dovoditi bogate goste, a da im ne pruži nešto bolje od postojeće usluge. 

Dolazili su stranci koji su imali druge navike, ali i ljudi koji su sa sobom donosili tada najdragocjeniji materijal, nove ploče, komentirao je u dokumentarcu Zlatko Gall.

Ivulić je svoje postignuće prisnažio argumentom da gosti u suprotnom ne bi pojeli tolike stotine i stotine jastoga svake sezone.

Od starih konoba napravili okupljališta mladih

“Tad se to nije moglo zvati diskoklub nego noćni klub. Govorili su mi: ‘Možeš ti otvoriti taj neki bar, što god hoćeš, ali na vrata ne smiješ staviti riječ ‘disco’ jer mi to nemamo u zakonu’. 

Objašnjavao sam im da je riječ o dvije ploče, jedna svira, druga se priprema tako da nema pauze u plesu. A čuo za to Smoje, o nekom događanju u Jelsi, nekom čudnom Francuzu, i kaže mi: 

‘Ma kako ću ja staviti u tekstu ‘disco’? Ma stavit ću ‘night club’”, prisjećao se Ivulić. 

Tako je nastao Night club Amfora. U nju bi stalo između 100 i 150 ljudi, mještani se i danas sjećaju light showa, posebno tadašnji gimnazijalci, koje je fascinirala ekstravagancija i moda tih Francuskinja i Francuza.

Brzo su skinuli i taj neobičan ples, a kako je bila riječ o mjestu s dugim šankom, nečim posebnim, domaći su klijenti bila uglavnom djeca utjecajnih Jelšana. 

“Ni Split ni Hvar nisu imali još ni jedan, a Jelsa je imala čak tri diskokluba. Sva elita iz Zagreba, Beograda, Ljubljane, Sarajeva, dolazila je ovamo. Bio je to centar zabave na Jadranu”, prisjećao se vinar Andro Tomić. 

Koliko god to bilo korisno za turizam, stariji su mještani, a i lokalne strukture, diskoteku smatrali leglom razvrata, zaradom bez rada. 

Ipak, tadašnji tisak je o pokretačima diskoklubova pisao kao o sposobnim mladim ljudima koji su od starih konoba u zabiti radili okupljališta s ambijentom kojim bi se ponosila europska središta i tako se trend proširio po Jugoslaviji.

Istraživanje je, međutim, pokazalo da je i prije diska bio disko. I to na Kvarneru.

Bilo je to u Rijeci 1957., kad je skupina srednjoškolaca, sasvim neovisno o trendu iz Pariza, došla na ideju organizirati svoj klub u podrumu zgrade u Dežmanovoj 3, gdje bi puštali ploče. 

Vittorio Franović Vito imao je neke ploče, Tonči Host, Tonči Habčić i još mnoga druga ekipa bacili su se na posao, uspjeli su ideju o američkoj popularnoj muzici, ali i s domaćom, za domaću mladost, prodati lokalnim partijcima i dobili su prostor na korištenje koji su nazvali Husar. 

Ploče su dobivali ili od pomoraca ili preko obližnje granice s Italijom. Jedan od njih bio je električar, pa je nabrijao zvučnike na 40 W, sastavio pojačala, imali su light show od crvenog i plavog svjetla... 

Zbog navale su ulaznice tiskali nekoliko tjedana unaprijed

Danas je na tome mjestu spomen ploča koja podsjeća da je bila riječ o jednom od prvih diskoklubova u Europi.

"Imali su dva gramofona i miksetu s Radija Rijeka, naplaćivao se ulaz i po tome to doista definira pravi diskoklub", objasnio nam je Faver.

Naravno da im nije uvijek bilo lako, jer su probijali led, pa su znali čuti da je Elvis Presley sam Sotona. Ali trend se na Kvarneru jako uhvatio. 

Tri godine poslije, u Opatiji, na mjestu na kojem je 1980. sagrađen Hotel Admiral, postojala su čak dva diskokluba, udaljena jedan od drugoga samo 30-ak metara. 

Dragica Škreblin, tad basistica u ženskom bendu Sirene, prisjetila se da je to bilo kultno mjesto na razini cijele Jugoslavije. 

“Disco club 57 bio je drugi u Jugoslaviji, a živjeli smo u uvjerenju da je prvi. Onda nas je u taj klub moglo stati stotinjak. Bila je tamo ta kugla, svjetla su nas u početku malo zbunjivala. Koji mjesec poslije otvorili su i disko klub Pirat”, objasnila je Faveru i Rumboldtu. 

Uslijedila je epidemija. U podrumu Hotela Jadran otvorili su ubrzo Club 72, u kojem se muzika s ploča smjenjivala sa svirkom uživo benda Uragani Darija Ottavijanija iz Rijeke.

Tisak 1968. navodi već nekoliko klubova; Sayonaru, Mustafu, 29, Kostrenu, Neboder... Saša Sablić, osnivač kluba Sayonara, danas ne može vjerovati koliko je to bio mali prostor i da se unutra znalo natrpati 300 ljudi. 

Toni Habčić je u filmu ustvrdio da je prvi pravi diskoklub u Rijeci bio Stereo 70 u hotelu Neboder, koji je osnovao s Darijem Ottavianijem. 

Bila je, kaže, tolika navala da su morali tiskati ulaznice nekoliko vikenda unaprijed i tako ih prodavati. Split je pak bio u znaku 1969. 

U Veslačkom klubu Gusar na Matejušci znalo se subotom okupiti i po 700 studenata, što je bila zasluga Domagoja Veršića i njegove ekipe.

Potom je dobio ponudu iz diskokluba Arkada, koji je u Strožancu upravo otvorio Ante Santrić. 

Bilo je to moderno, klimatizirano mjesto, s modernim stereom. Potom je u centru grada, u starom mletačkom bedemu, otvoren i Semafor, koji i danas postoji kao kafić. 

Klub u Veslačkoj su nakon tri mjeseca zatvorili zbog ubojstva

Moglo ih se natiskati samo stotinjak, a oni koji pamte kažu da je bio takav manjak kisika da se usred večeri više nije mogla zapaliti šibica. Što se Zagreba tiče, prvi pravi diskoklub osnovan je 1967. u Veslačkom klubu na Savi.

Radio je samo četiri mjeseca, zatvorili su ga nakon nekakvog ubojstva u tučnjavi u kojoj su “radili” noževi. 

Najviše su ga posjećivali članovi bendova Roboti ili Five up kako bi pokazali svoju novu Carnaby street garderobu. 

Slijedili su Jabuka, koja je gradila imidž na progresivnoj muzici zahvaljujući dobrom dobavljaču singlica sa Zapada, Kulušić prigodno otvoren na Dan Republike, potom Panta i onda Saloon Plavog Vjesnika, što je u veljači 1970. bio događaj bez premca. 

Disk džokej Albert Papo i barmen Vlaho Srezović objašnjavali su zakašnjenje s valom diska zakašnjelom produkcijom ploča u Jugoslaviji u to vrijeme u odnosu na Zapad.

Papo je puno kasnije objasnio da su na ideju za Saloon došli u Londonu, vidjevši na Leicester Squareu pub koji je bio uređen u western stilu. 

Zagrebačka scena imala je i svoje prve DJ zvijezde. Ranko Antonić je zanat brusio u Bus-Stopu u Frankfurtu. Ivicu Balenta Tratinčicu u dobi od samo 24 smatrali su najboljim DJ-jem u Jugoslaviji jer je iza sebe imao već Pariz, Milano, London. 

Sve to oteli su Rumboldt i Faver zaboravu dokumentarcem na koji su potrošili godinu dana snimanja, efektivno jedan mjesec, isključivo svojim novcem i svojim vremenom.

Dosad su osvojili nagrade na Solo Positivu u Opatiji i Vukovar Film Festivalu.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.