Koncert na Poljudu prošlog ljeta bila je jedna od posljednjih prigoda da stanete pred Watersov “Zid“ i doživite najveći spektakl rokerske epohe.
Četvorogodišnji supermaraton s 219 koncerata The Wall Live završio je u rujnu, malo poslije Rogerova sedamdesetog rođendana.
Legendarni frontmen Pink Floyda najavio je povlačenje nakon turneje i istaknuo da ne misli ostati na pozornici do zadnjeg dana poput Muddy Watersa i B.B. Kinga. Međutim, stari Roger još se dobro drži.
Premda je s Floydima prodao više od 200 milijuna ploča i stekao golemo bogatstvo, The Wall Live je najveći poslovni pothvat u njegovoj karijeri. U grandiozan multimedijalni projekt uložio je 60 milijuna dolara, da bi već u prvom điru po Sjevernoj Americi 2010. inkasirao 90 milijuna na 56 koncerata.
Fenomenalan uspjeh Watersove oproštajne turneje počiva prije svega na bezgraničnoj odanosti starih i mladih fanova Floyda koji su svoju brojnost pokazali i na Poljudu.
Tenzije su se javile usred snimanja
Na programu je opet bila integralna izvedba albuma “The Wall“, produkcija koncerta je bila gotovo identična, a većih promjena nije bilo ni u mnogoljudnoj Watersovoj pratnji.
Od poznatih faca uz njega je još bio Snowy White, koji je nekoć svirao drugu gitaru na turnejama Pink Floyda. Za orguljama je bio Rogerov sin Harry Waters, ne pretjerano eksponiran, ali vrlo pouzdan suradnik. Najviše pozornosti i sumnjičavih pogleda ipak je bilo usmjereno na gitarista Davea Kilminstera. Vrhunski glazbenik, prekaljen na svirkama s Keithom Emmersonom, od početka turneje nosio je stigmu koja se otkriva u svakoj solističkoj dionici.
Najzagriženiji poklonici Floyda presudili su da Kilminster na gitari nije prava zamjena za Gilmoura. Da se njih pitalo, delikatnu ulogu vjerojatno bi dobio Steven Wilson iz kultna post-Floyd benda Porcupine Tree, ali ovdje prolaze samo oni koji se mogu bespogovorno uskladiti s Watersovim neumjereno teškim karakterom.
Dave Gilmour je od toga odustao još prije trideset godina, kad ga je Roger potpuno izgurao s ploče “The Final Cut“. No tenzije su se pojavile prije, usred snimanja monumentalnog dvostrukog albuma “The Wall“. U furioznoj završnici Floydi su srušili zid, ali to su skupo platili. Pod ruševinama je ostao njihov grupni identitet.
Poželio je dignuti zid između njih i publike
Slika harmoničnog kvarteta definitivno se raspala onog dana kad je Waters zbog slabog zalaganja izbacio klavijaturista Ricka Wrighta.
Drugi dalekosežan potez bio je angažman kanadskog producenta Boba Ezrina s kojim je prekinut običaj da se Floydima nitko ne miješa u posao.
Waters je napravio predložak za neobičnu rock-operu o otuđenju i izolaciji s mnogo autobiografskih elemenata i tražio je asistenta koji će njegove zamisli prenijeti ostalim članovima benda. Ideju je je donio s traumatične stadionske turneje 1977. gdje se suočio s razularenim rokerima iz prvih redova i poželio podignuti zid između benda i publike.
Bob Ezrin proslavio se s Aliceom Cooperom i grupom Kiss, a Watersovo povjerenje zaslužio je izvrsnom produkcijom prvog albuma Petera Gabriela. U radu s Floydima nije bio samo posrednik između Watersa i Gilmoura. Jedna od njegovih zasluga je planetarni hit singl “Another Brick In The Wall (part 2)“ koji je oko Božića 1979. osvojio vrhove top-ljestvica i pripremio teren za dvadesetmilijunsku nakladu albuma “The Wall“.
Bend Pink Floyd u sedamdesetima uopće nije izdavao singlove, specijalnost su mu konceptualni albumi pa ih je Ezrin jedva uvjerio da slučajno uboden discoritam ima neviđen hit potencijal.
Ploče su dobacile do Irana i Kazahstana
Famozna “Cigla“ bila je postavljena kao srednji dio trodijelne Watersove kompozicije u trajanju od samo 80 sekundi, međutim Ezrin je s nekoliko studijskih trikova izvukao potrebnu minutažu i podebljao finalni mix briljantnom snimkom dječjeg zbora iz obližnje londonske škole.
Dok je novovalna britanska kritika gazila “The Wall“, što i nije teško razumjeti jer su zvuk 1979. na radikalno drukčiji način definirali The Clash s “London Calling“ i Joy Division s “Unknown Pleasures“, Pink Floyd je nezaustavljivo osvajao svijet kao jedan od rijetkih bendova čije su ploče dobacile sve do Irana i Kazahstana.
Watersove traume iz djetinjstva od prestrogih učitelja i cijelog britanskog školskog sustava dobile su univerzalno značenje kad je “Another Brick In The Wall“ prihvaćena kao himna pobunjenih crnih učenika u Južnoj Africi i zabranjena do kraja aparthejda.
Uspjeh albuma “The Wall“ Floydi su trebali potvrditi na turneji, ali koncertna produkcija s početka osamdesetih nije bila dorasla svakodnevnom podizanju i rušenju masivna zida. Uspjeli su prirediti 30 koncerata i to na samo odabrane četiri lokacije u Londonu, Dortmundu, New Yorku i Los Angelesu koje su tehnički mogli pokriti na zadovoljavajući način.
Roger Waters nakratko je obnovio “The Wall“ 1989. na spektakularnom koncertu u povodu rušenja Berlinskog zida. No za svjetsku turneju morao se strpjeti još dvadesetak godina.
Nove tehnologije omogućile su mu da napokon postavi na scenu sve što je ikad zamislio.
Poslije jednokratnog okupljanja Pink Floyda na humanitarnom koncertu Live 8 bilo je glasina da će se u Rogerov “The Wall Live“ uključiti i ostali, ali ostalo je na tome da su mu se po jedanput na koncertima pridružili Dave Gilmour i Nick Mason.
