Počeo se raspitivati, da bi naišao na objašnjavanja da im kao potpukovnik nije baš potreban, što je bio pristojniji način za reći mu da im je s 42 godine prestar.
"Mislim da me je to malo i naljutilo. Jer sam znao da vojsci jako nedostaju piloti. I zato sam se prijavio kao dobrovoljac", objašnjavao je poslije.
U memoarima je poslije priznao da mu dobrovoljni odlazak u rat u Vijetnamu doista nije bila najpametnija stvar u životu. Njegov kolega, djelatni bojnik, s kojim se izmjenjivao na letu za Vijetnam, otvoreno mu je rekao da je "luđak što se vlastitom odlukom vraća u rat". Rasporedili su ga u 283. medicinski odred u zračnoj bazi Tan Son Nhut. Uopće nije očekivao ono što je zatekao Vijetnamu. Bilo je to sasvim drukčije od 1945.
"Shvatio sam da tamo više nisam kako bih nanosio žrtve neprijatelju, nego kako bih pomagao našim ranjenima i izvlačio ih iz bitaka. Ranjene sam viđao svaki dan, slušao njihove jauke, živio uz njihovu agoniju. Bio je šok kad sam prvi put vidio otrgnuti ud. Ali, s vremenom sam stjecao iskustvo i to što sam se nagledao toliko smrti, spašavanje svakog života emocionalno me je uzdizalo", opisivao je Novosel.
Napokon je našao mjesto na kojem je mogao dati sve od sebe. I biti ispunjen više nego ikad prije. Zadatak pilota tih helikoptera bio je odlazak na prve linije fronte, spuštanje gotovo do tla pod neprijateljskom paljbom iz džungle i onda bijeg s ranjenicima u bazu. Nikad nije bio sklon kuknjavi, ali je morao priznati da je helikoptera s posadama bilo premalo, da su bili slabo opremljeni, da je prvih godina rata bilo baš kritično. Međutim, spašavao je tisuće života i zbog toga se osjećao bolje nego ikada.
Odradio je 1965. i 1966., da bi se 1969. prijavio za još jednu misiju. Tako je došao i 2. listopada 1969., dan ni po čemu poseban. Njih su trojica bila u pogonu još od pet ujutro. Oko njih su cijeli dan fijukali meci, vjerojatno ih je i pogodio a da nisu ni primijetili, eksplodirale su granate, vrištali su ranjenici. A onda, u 16 sati je doznao za skupinu vojnika koji su napali neprijatelja u šest ujutro, pogriješili u prosudbi i našli se u okruženju već u osam sati.
Do 16 su, znači, već osam sati bili pod granatama od 30 i 50 mm, RPG-ovima i mitraljeskom paljbom. Ispucali su gotovo sve streljivo, a i većina ih je već bila teško ranjena ili poginula. U tom trenutku Novosel nije znao ni to da su tog dana na tom području Vietkongovci srušili dva američka lovca protuzračnom obranom. Odmah su poletjeli u izvlačenje.
"S visine od 350 metara odjednom sam ugledao najmanje 300 vojnika koji su iz gustiša na brežuljcima osuli paljbu po nama", opisivao je. Nigdje nije vidio ni traga svojim vojnicima. Rekao je kontroli leta da ne vidi nikoga, da ih sa svih strana gađaju. A kontrolor je odgovorio: "Nikakvo čudo, vi ste sad već u Kambodži!"
Napokon, nakon pola sata na čistini s visokom travom i u niskom letu uočio je prvog od svojih vojnika kako mu maše majicom. A za njim jedan po jedan od ostalih koji su se skrivali u travi.
"Mogli smo osjetiti kad su nas meci pogađali. Čak, kad bi neki prozujao blizu lica, mogli smo metak i namirisati. Jedan je vojnik bio djelomično spaljen. Pridržavao si je utrobu dok je trčao k nama. Drugi je jurio s raznesenom šakom. Treći je pojurio k nama, ali ga je u trku presjekao rafal", pripovijedao je godinama poslije Novosel.
Njegovi ljudi prikupljali su po jednoga, dvojicu ili trojicu, odvlačili ih u helikopter i odvozili na sigurno. Glavu su im sačuvala dva lovca koja su stigla u posljednji trenutak da im pruže kakvu takvu zaštitu od paljbe s okolnih brežuljaka. I kad je već mislio odletjeti posljednji put, ugledao je još jednog vojnika kako im maše udaljen 10-ak metara od neprijateljskog bunkera. Odlučio je otići i po njega. Računao je da će mu pristupiti naglo iz zraka, i to s takve strane da meci neće moći probiti oklop helikoptera.
Ili barem ne fatalno. Nije to bio ni tako sulud plan, ali nije računao s tim da će mu, kad su bili udaljeni 30 metara, jedan Vietkongovac iskočiti s Kalašnjikovim s druge strane i ispaliti mu rafal ravno u pilotsku kabinu. Jedan metak ga je pogodio iznad, drugi ispod koljena. Treći mu je probio šaku, a četvrti stopalo, odvalivši mu potplat na cipeli. Sve u istom trenutku. Novosel je jedva održao helikopter u zraku. Onoga koji ga je pogodio vjerojatno su iz helikoptera sredili.
Spustili su se, pokupili ranjenog druga i "šmugnuli" s razvaljenim radioaparatima, visinomjerom, probušenim motorom, ali živi. Ispalo je da su s tog mjesta spasili 29 ljudi iz okruženja u 15 letova u bazu i nazad. Njihov im je nadređeni odmah rekao da će ih predložiti za srebrno srce, ali neka ne budu razočarani ako dobiju leteći križ za zasluge. Vrativši se u SAD, Novosel je doznao da je odlikovanje doista zamijenjeno, ali onim najvišim mogućim, medaljom časti. I opet se vratio u rat, čim je malo prizdravio.
Sad već u 48. godini života, a za njim je došao i njegov 20-godišnji sin Michael J. Novosel mlađi., također kao dobrovoljac i također kao pilot helikoptera. U veljači 1970. u jednoj od akcija spašavanja mlađeg Novosela srušila je neprijateljska paljba. Našao se u okruženju iz kojeg ga je sa svojim helikopterom spasio njegov vlastiti tata. Nije prošlo ni 10 dana, a srušen je stariji Novosel, po kojega je sad sa svojom ekipom jurio spasiti ga njegov sin. Mlađi Novosel je poslije pričao da ga je tata cijeli život poslije zezao.
"Govorio je da je on po mene došao tako lijepo da sam se samo trebao malo uzverati u helikopter dok je nisko lebdio. A da je on do mene morao plivati kroz cijelo rižino polje. Pa, nisam se mogao spustiti u rižino polje", opisivao je Novosel mlađi.
Nekoliko mjeseci su čak bili u istom helikopteru, činili su istu posadu, što je bio prvi takav slučaj u američkoj vojsci ikada. Zajedno su tijekom rata u Vijetnamu spasili oko 8800 života i skupa ušli u legendu. Stariji Novosel još za života je dobio svoju ulicu u Fort Ruckeru u Alabami, kratko nakon što je 1985. otišao u mirovinu. U tom je trenutku bio posljednji još aktivan vojni pilot koji je sudjelovao u Drugom svjetskom ratu i znalo se za njega i izvan SAD-a.
Na dan Pobjede u Rusiji 1992., stupao je Crvenim trgom u Moskvi s ostalim veteranima Drugog svjetskog rata koji su se tukli protiv fašizma. Njegov sin je pak sam spasio 2500 vojnika na kopnu i moru i prikupio do kraja života 37 različitih odlikovanja. Bio je jako nalik na oca; nabijen, onizak, samo nešto malo viši njega. Michael J. Novosel stariji doživio je naposljetku 83 godine i umro 2006. nakon što se nije oporavio od operacije tumora.
Medijski napisi s velikog i svečanog sprovoda svjedočili su da je sin bio totalno shrvan gubitkom. Samo tri godine poslije za ocem je otišao i sin, podlegavši galopirajućem raku gušterače. Na njegovu sprovodu veteran Korejskog rata Steve Truban rekao je da je govorio samo o tome da želi otići za svojim ocem.
"Poštovao ga je poput božanstva", svjedočio je ostarjeli vojnik.
Uspomena o hrabrosti oca i sina, potomaka Hrvata koji su u Ameriku došli prije više od 100 godina, čuva se i danas.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
vietnam je poraz amerikanaca hihi