"Ja sam humanitarac. Imam automobil prepun hrane. Imam goriva u tom automobilu. Znam kamo trebam ići. Znam da je cesta sigurna. Znam da mi treba samo dva sata do tamo", piše anonimni humanitarni radnik za britanski Guardian.
Anonimni humanitaraca piše da zna za djecu, žene i muškarce na granici koji čekaju hranu. Zna i da su umorni i da su vjerojatno danima hodali do te granice. Zna i da su vjerojatno bili pretučeni ili silovani dok su izlazili iz svoje zemlje razorene ratom.
Vjerojatno će isti ti ljudi krasti hranu s obližnjih farmi i nadati se da ih neće uhvatiti. Lokalnom stanovništvu to predstavlja problem, a anonimni radnik i to zna.
Sve to zna više od tjedan dana. Neki drugi to znaju i puno dulje. Izbjeglička agencija Ujedinjenih naroda (UNHCR) prije više od mjesec dana izdala je priopćenje o slučajevima djece koja padaju u nesvijest zbog gladi na putovanju. Velik broj djece danima je čekao smještaj u kampovima gdje ih je čekala odgovarajuća skrb. Osoblje na graničnom prijelazu kaže da mjesecima nisu imali hrane za podijeliti gladnim izbjeglicama.
Humantarci su se odmah odlučili organizirati kako bi skupili donacije hrane i podijelili gladnim ljudima. Plan je bio jednostavan; hitno podijeliti dio hrane, zatim postaviti mjesta na kojima bi se kuhala hrana i izgraditi skladište u kojem će moći ostaviti veće količine hrane, hrane koju će moći dijeliti po potrebi.
Nažalost, plan se nikad nije ostvario zato što je UNHCR tražio održavanje sastanka prije nego dopuste takve aktivnosti. Sastanak se održao tri dana kasnije. Nakon prvog, održan je drugi sastanak četiri dana kasnije. Humanitarci su na sve to pristali i šutjeli. Međutim, kada je postalo jasno da će UNHCR zahtjevati još jedan sastanak, svima je bilo dosta UNHCR-a i njihove birokracije.
Humanitarci su odlučili skupiti hranu, automobil i dovoljno goriva do granice. Tamo će podijeliti hranu svakome tko će biti gladan. Bez nadglednika, bez izvještaja, čak i bez potpisa.
Svi su se složili, čak i UNHCR koji je obećao koordinaciju s drugim humanitarnim organizacijama. "Hvala vam", rekli su iz Ujedinjenih naroda.
Idućeg jutra, humanitarna organizacija koja je trebala organizirati raspodjelu hrane, predomislila se. Tražili su poštivanje specifičnih protokola. Uostalom, nitko im nije poslao službeno dopuštenje za primanje hrane. Rekli su da se sve treba raspraviti. UNHCR je rekao da će odmah provjeriti o čemu se radi, ali nakon nekog vremena prestali su se javljati na telefon. UNHCR je rekao da treba nazvati točno određene ljudi koji se nisu javljali na telefon niti odgovarali na poruke.
I tako ovaj humanitarac gleda automobil pun hrane i ljude kojima je ta hrana potrebna.
Kad malo bolje razmisli, shvati koliko je zapravo kompleksna birokracija s kojom se bori. Isprva su svi bili motivirani i spremni na raspravu o specifičnostnima postupanja. Rasprava se vodila o mogućim propustima, teoretskim zahtjevima za određeni broj ljudi. Što ako granicu prelazi 100 ljudi, a što ako 1.000, koje su razlike u količini potrebne hrane i infrastrukture. Međutim, nakon bezbroj sastanaka i zajedničkih procjena uspješnosti planova, hrana je pala u drugi plan. Pitanja o raspodjeli hrane, potrebnim lijekovima i infrastrukturi nakon nekog vremena samo su odgađana za idući tjedan, idući sastanak.
Hrana je osnovna ljudska potreba. Dijeliti hranu ne bi trebao biti problem.
"Imam automobil. Imam hranu kojoj nije potreban potpis. Imam goriva i vozača koji će dopremiti hranu. Ljudi su gladni, a ja imam hranu. Moram čekati. Agencija zadužena za dijeljenje hrane želi raspraviti točan protokol, ali ne sad. UNHCR ne mogu dobiti. A da ja to svejedno pošaljem? Kako će to utjecati na naše odnose? Hoće li odgoditi neke buduće akcije? Nadam se da ljudi neće nikad saznati da imam automobil pun hrane, ali im je ne mogu podijeliti", piše humanitarac.
Priznaje da je njegov humanitarni rad relativno kratak, zna da nema puno iskustva i ni ne pretvara se da potpuno razumije komplicirana pitanja na koja je potrebno odgovoriti prije humanitarne akcije. Shvaća načine na koje je moguće identificari ljude kojima treba hrana, načine na koje je potrebno osigurati da hrana dođe do ljudi, da je potrebno razmišljati o infrastrukturi. Međutim, što ako sve to dovede do situacije u kojoj se našao? "Ako ne možemo brzo dopremiti hranu do gladnih ljudi, što dovraga radimo", pita se se anonimni humanitarac.
Koga okriviti za raspad sustava? Vjerojatno svakoga; od loših vođa do loše provedenih sastanaka. Dio krivnje zasigurno ide i birokraciji i slijepoj želji za obranom sebe i svojih nadređenih bez obzira na sve.
"Hrana je jednom i došla na granicu, barem dio prikupljene hrane. Jesmo li uspjeli? Hrana je podijeljena tjednima kasnije i to nisu vremenski rokovi s kojima se možemo pomiriti", završava svoju frustrirajuću priču anonimni humanitarac.
