BBC je objavio ispovijest Diane Munday o tome kako je još 1961. imala abortus. Ilegalan, naravno, zato što je to bilo šest godina prije nego što će Velika Britanija donijeti zakon kojim se pobačaj dopušta. 50. godišnjica donošenja zakona povod je i za njenu priču. A priča počinje tako što ona navodi da za riječ "pobačaj" nije čula sve do svoje 21. godine života. U to vrijeme odjeća se nabavljala kod krojača, u slučaju njenog susjedstva kod žene koja je živjela u sretnoj obitelji, u postratnoj maloj kući, s troje djece. Diane je radila kao medicinska radnica u Bolnici Barts, i jednog dana kad se vratila doma s posla, majka joj je rekla da je krojačica umrla.
"Otkrila sam da je imala ilegalni pobačaj koji je pošao po krivu. O takvim stvarima ranije nisam ništa čula, vjerojatno zato što se riječ nije moglo ni zamisliti. U to vrijeme trudna žena i svatko tko bi joj pomogao, zbog toga bi išli u zatvor ako bi ih otkrili", kazala je. O tome je pričala i s liječnicima sljedećeg dana, a oni su joj rekli da će joj sljedećeg petka navečer "pokazati kakav je svijet doista". "Otkrila sam da sve londonske bolnice petkom imaju dežurno osoblje za pomoći ženama koje su dobile sepsu, krvare ili umiru od drugih posljedica 'uličnih abortusa'.
Petkom su se radile takve stvari jer se tada dobivala plaća", objasnila je. "Ulične pobačaje" obavljale su, istina, uglavnom osobe s kakvim, takvim medicinskim iskustvom, ali koristeći pletaće igle ili vješalice. Jedan od većih problema je bilo to što nisu znali ili znale odrediti stupanj trudnoće, a o tome zapravo ovisi koliko je abortus rizičan. Bilo je to poučno, ali život se nastavio dalje. U kratkom vremenu Diane je imala tri trudnoće. Dobila je dvoje djece i, dok je bila trudna s trećim, koristila je sredstvo za spavanje koje joj je prepisao liječnik, a za koje se tek tijekom njene trudnoće ispostavilo da mi moglo izazvati deformacije na fetusu.
Pomislila je da bi željela imati pravo na izbor u takvoj situaciji. Tada se Diane odlučila aktivirati. Pristupila je pokretu Abortion Law Reform Association (ALRA), pokretu koji se za legalizaciju borio još od 1930-ih. Rodila je i treće dijete, srećom pa je i ovaj put sve prošlo u redu. A onda, utvrdila je i četvrtu trudnoću: "Nešto u meni je reklo: 'Ne mogu, ovo dijete ne želim.' Moj suprug je više nego ja želio da nastavim trudnoću, ali to je bila moja odluka, a on je rekao da će me poduprijeti kako god odlučim." Raspitivala se i otišla u kliniku u Harley Street.
Ona je imala jako puno sreće, jer to je bila poluilegalna praksa. Ginekolog ju je poslao prijatelju psihijatru, koji je napisao nalaz, lažni, da joj je trudnoćom ugroženo mentalno zdravlje, što je bila zakonom dopuštena indikacija za pobačaj. To se plaćalo, nekako u to doba upravo se cijena prepolovila sa 150 na 75 funti, što je još uvijek bilo užasno puno. Zahvat je bio pod punom anestezijom. "Sestre su bile jako neljubazne. Mnoge nisu to odobravale jer su bile rimokatolkinje. Posebno je neljubazna bila jedna nakon što sam povratila kao nuspojava anestezije...
Sjetila sam se tada mlade krojačice koja je bila u sličnoj situaciji; obje smo bile mlade, s već po troje djece, ali ono što nas je razlikovalo, jer ja sam imala čekovnu knjižicu, bilo je to što sam ja bila živa, imajući nešto ušteđevine, dok je ona bila mrtva. Tada sam odlučila da ću učiniti sve kako žene više ne bi umirale zato što su siromašne." Prva stvar koju je otada činila, bila je da o tome otvoreno govori. Od tog trenutka, sve češće su joj se obraćale žene koje bi joj priznavale da su i same imale abortus. U toj i toj dobi, suprug bi znao ili ne bi...
"Ispalo je da u društvu o pobačaju nitko ne bi govorio, a svuda se radio." Preko noći postala je ozloglašena. Bojkotirali su je u lokalnim trgovinama, a kako se angažirala i na građanskoj sceni, bivala je na TV-u. Posljedice su na svojoj koži osjećali i njeni sinovi i njen suprug, komentarima na poslu ili u školi. "Ali ja sam to morala uraditi, taj posao bio je onoliko važan koliko su te žene bile očajne", pričala je Diane. Vodila je žene ili njihove kćeri koje bi joj dovodile do klinike i držala ih za ruku. U jednom trenutku, bilo je to logično, s njenim pokretom liječnici, ginekolozi počeli su surađivati sve praktičnije.
I jednog dana pitala je liječnika kojoj je njoj uradio pobačaj zašto to uopće čini? "Rekao mi je, dok je još bio mladi liječnik, jedna mu je pacijentica rekla da će se ubiti ako joj ne obavi pobačaj. On joj je ispričao uobičajenu priču o ljubavi prema djetetu kad se ono rodi. Već sljedeće noći pronašli su je mrtvu nakon samoubojstva utapanjem, a njemu je ostao osjećaj kao da ju je on ubio."
Do 1967. pokret se izborio za donošenje zakona i diljem Londona praktično preko noći su se vidjele koristi. Drastično se smanjio broj teških septičkih otrovanja i sličnih stanja. No, diljem zemlje još su u nekim krajevima u medicinskim krugovima otpori bili takvi da su ponegdje čak odbijali obačaje u skladu s novim zakonom. I tome se doskočilo, samo što je u međuvremenu u Velikoj Britaniji ostalo još uvijek posla, jer je zemlja koja je bila među prvima koja je legalizirala pobačaj, ostala na razini jednog od manje liberalnih zakona.
