Uvijek se možemo verbalno klati i mrcvariti raspravom o tome tko je pogubio više ljudi: religije ili ideologije.
Kao da je riječ o utakmici u kojoj su nasilno upokojeni golovi, a o konačnom rezultatu ovisi sudbina svijeta: sudbonosna odluka hoćemo li se predati ideologiji ili religija neka upravlja našim životima. Od najosobnijeg do općeg.
Kako bismo konačno doživjeli savršenu uniformiranost istih, uravnilovkom svedenih na isto. Jer navodno samo identični možemo funkcionirati bez sukoba i kavgi.
Konačna arbitraža valjda bi razriješila sve, čak i najtananije nedoumice. Veliki, dakako dragi, vođa ili vrhovni svećenik odlučivali bi o svakom aspektu života svakog pojedinca.
Ili pojedinke. Kao u Orwella. Konačno bismo tako doznali što činiti i kako se ponašati u vrijeme ovulacije. Pustiti jajašce da propadne ili ga oploditi?
Čak i ako je isti par već oplodio pet ili šest jajašaca koja nisu otišla u nepovrat? Čak i ako par živi na rubu financijskog ponora? Treba li uopće prakticirati seks u razdobljima između ovulacija?
Ima li seks bez oplodnje ikakva opravdanja? Je li grešno uživati u putenosti dok neki apstiniraju i pate? U kontemplaciji ili pregalaštvu za opće dobro?
Kako Europa (stvarni prostor, a ne imaginarni, što-ako-prostor) voli za sebe reći da je većinski kršćanska, onda je u nedavnom slučaju, recimo, Poljske dobro i prikladno naglasiti Kristove riječi “Caru carevo, Bogu božje” u trenutku kad je pred osupnutim sljedbenicima bez pogovora platio porez.
Bog na kojeg se volimo pozivati dao nam je slobodu izbora. Koju poljska premijerka Beata Szydlo želi uskratiti Poljakinjama. Kako bi im spasila duše.
Od pakla ognjenog. Gospođa Szydlo se, naime, zalaže za zabranu abortusa kao opcije. U tom trenutku Poljakinje napuštaju crkve usred mise koja se krajnje svjetovno pretvara u agitpropovsku seansu koja krajnje paušalno tumači petu Božju zapovijed: Ne ubij!
I dok se prešutno prelazi preko tako očigledne činjenice kako maternica ipak pripada ženi u kojoj se i nalazi, u nedogled se sa znanstvenih i teoloških motrišta raspravlja o trenutku u kojem počinje život, kad plod utrobe ženine dobiva dušu koja osjeti i pamti, te se zapravo u nekakvu, navodno bogobojaznom zanosu zaboravlja kako se istim raspravama, bez pitanja žene za mišljenje, rafalno krše osma i deseta zapovijed.
Jer: ženi tim i takvim nijekanjem prava na vlastito tijelo maternicu istodobno i kradu i žele si je prisvojiti. Abortus je ubojstvo.
Nesumnjivo jest. Jer novome stvorenju nastalome iz susreta spermija i jajašca oduzima pravo na početak, na pokušaj.
I glupo je, izlišno to i takvo ubojstvo preavdati činjenicom da je oduzimanje svakog života ubojstvo. Ubojstva su ono što se događa u klaonicama, ono što rade, recimo, činčilama.
Zbog bundi. Ubojstvo je živjeti u državi koja vas ničim ne štiti od lihvara (zato što je i sama prezadužena), koja vas ne štiti od poslodavaca i njihova poimanja plaće dostojne za preživljavanje, državi čiji najviši državni “službenici” reforme lome na najslabijima, a ne na svojim nadoknadama za “veliki trud i opće dobro”, u kojoj je puno korisnije biti dijete oca s vezama nego imati talent, u kojoj odljev mozgova tumače pomanjkanjem domoljublja, a ne pukom glađu i beznađem.
Poljska se s premijerkom Beatom Szydlo nudi kao mogući skori presedan kojim će se stati na kraj slobodi žene da sama, s muškarcem - jatakom u ubojstvu, odluči hoće li dopustiti trudnoću ili ne.
Mnogo je gorke ironije u tom ženskom predvodništvu hajke na žensku slobodu izbora. To silno podsjeća na aferu s ogrlicom što ju je prije gotovo četrnaest stoljeća imala najmlađa Muhamedova supruga Aiša, koja je, prema pričama “zlih jezika“, pokleknula pred ljepotom mladoga ratnika Safvana ibn Mu’attala i puteno mu se predala.
Premda silno ožalošćen i posramljen potezom najmlađe svoje supruge, stari Prorok nije ju kaznio. I baš tu počiva ironija. Dotična je, u grijehu uhvaćena mlada žena, poslije u pero pisaru izgovorila Hadis zbog kojeg i danas u muslimanskome svijetu (državama koje žive sukladno šerijatu) kamenuju preljubnice. Na smrt.
Brojne hrvatske bolnice ženama više ne nude opciju prekida trudnoće. Zbog liječnika, ginekologa koji se pozivaju na pravo priziva savjesti.
Priziv savjesti legitimna je opcija ljudima koji su Hipokritu prisegnuli na borbu za svaki život. Pa tako i nerođeni. Stvar bi držala vodu da mnogi od tih liječnika bez imalo savjesti abortuse obavljaju po privatnim praksama.
Za vrtoglave cifre. To nekako (Bože mi prosti) podsjeća na plaćene ubojice.
Hrvatska nariče nad demografijom, bijelom kugom koja sustavno već desetljećima tamani hrvatski nacionalni korpus. S najviših instanci tako zapomažu: množite se kako bismo opstali. Kao narod. Istodobno ništa se ne poduzima kako bi se mladi množili.
Mladi životare u psihozi zvanoj “hoće li mi sljedeći mjesec produžiti ugovor o radu“, na mizernim plaćama, s neriješenim stambenim pitanjima.
Pravo na dječji doplatak imaju samo oni koji su prešli s one strane ljudskog dostojanstva, sve potrebno za dijete nemilosrdno je podložno porezu. U Hrvatskoj su pelene, dječja odjeća, obuća i hrana skuplji nego, recimo, u Belgiji.
Hrvatska država ne subvencionira vrtiće i jaslice nego ih roditelji masno plaćaju iz vlastitih (šupljih) džepova.
Precijenjene udžbenike kao pojase za spašavanje polumrtvih nakladnika plaćaju najčešće roditelji, kojima je svaki početak školske godine istinska noćna mora, tek sporadično gradovi ili općine. I putničke agencije zarađuju na djeci. Na ekskurzijama.
I autoškole. Postoji prava razgranata industrija koja živi na grbači sve umornijih i očajnijih roditelja djece koja će jednog dana, naposljetku posao čekati kao plamteće čudo u Sinajskoj pustinji.
I da: u Dublinu će uskoro biti više mladih Osječana na vrhuncu fizičke i mentalne snage nego u Osijeku.
Hrvatska je prvak u oduzimanju djece roditeljima koji su odveć siromašni da bi ih imali prava imati i odgajati.
Nekako nemilosrdno, tiranski, uvijek je lakše lansirati zabrane nego uređeno pomagati, izbavljati iz zločina, recimo, legislaturom da trudnica, odnosno mlada majka neće ostati bez posla tijekom rodiljskog dopusta.
Ili doplatkom za sve. Bez iskanja dokaza kojim ponizno državnim službenicima u nekom od Centara za socijalnu skrb dokazujemo da smo jadni i bijedni, pa trebamo zaporavo bijednu pomoć.
Abortus nijednoj ženi nije nešto pastoralno poput odlaska na doručak na travi. To je trauma, duboka, tektonska rana, nije odluka koja se donosi olako, u afektu. Nije jednostavno u smrt poslati plod vlastite utrobe.
Baš kao što u hrvatskim bolnicama, rodilištima, nije najlakše preboljeti traumu zvanu porođaj. Ni na tome se baš ne “radi”. Porođaji brojnim ženama tako nalikuju na čistilište, okajavanje grijeha pohote u kojoj su dijete začele.
Brojne su žene u hrvatskim rodilištima tako doznale da su krave, kravetine, krmače i kurvetine.
Brojne su zbog liječničkih inzistiranja na prirodnom i valjda pravednički bolnom porođaju ostale bez djece koju su željele, brojne su ostale neplodne, ili jednostavno ostale, ispustile dušu.
Zbog silne skrbi za život. Tako neki vele. Caru carevo, Bogu božje. Ženi ženino. Pravo da sama odlučuje o vlastitoj maternici.
