No photo, no photo, vičući i mašući rukama tijelima su se ispriječila petorica mladića ispred našeg objektiva, zaustavivši nas trenutak prije nego što smo fotoaparatom uspjeli ovjekovječiti skupinu djevojaka odjevenih u duge haljine ili hlače, glava omotanih maramama, unatoč beogradskih paklenih 34 stupnja.
Park kod centralnog autobusnog kolodvora u glavnom gradu Srbije prepun je ljudi. Stotine njih, u manjim su grupama zaposjeli svaki kutak, klupu, svako mjesto na travi zaštićeno od kolovoškog sunca.
Ovi koji su krenuli prema nama, zadovoljili su se gašnjem i spremanjem fotoaparata, a nakon kraćeg uvjeravanja nekolicina nam je prišla.
Jedan od njih, predstavit će nam se poslije kao Khalid iz Damaska, govori engleski.
"Nemojte fotografirati naše žene, molim vas, kod nas muslimana to je zabranjeno", objasnio nam je reakciju.
Khalid je, kao i tisuće njegovih zemljaka, ali i supatnika iz drugih država Bliskog istoka, sjeverne Afrike, Somalije, Eritreje, Afganistana, Bangladeša…, “zapeo” u Beogradu na putu prema Njemačkoj.
Želimo samo preći iz Srbije u Mađarsku, pa dalje do Njemačke. Tamo imam rođaka, želim nastaviti svoj studij bussines managementa, a u Njemačkoj će nam dati besplatni smještaj u studenskim domovima, besplatni studij, zdravstvenu skrb, hranu… - objašnjava.
Dosad je taj dvadesetdvogodišnjak studirao u Turskoj, u Istanbulu.
No ratna zbivanja u Siriji natjerala su njegovu obitelj, roditelje i braću, da spas potraže u izbjeglištvu, u Libanonu. Njegovo studiranje nema tko financirati, kaže, pa je odlučio život nastaviti negdje gdje ne treba toliko novca.
Khalidova priča, ako je istinita, netipična je za većinu migranata koji su preplavili Srbiju posljednjih mjeseci. Prema službenim podacima, samo u prvih sedam mjeseci ove godine, u Srbiju je ušlo 66.000 migranata, najvećim djelom iz Sirije, ali i iz drugih zemalja pogođenih ratovima.
Jedan dio tih nesretnika, većinom iz sjeverne Afrike – uglavnom iz Libije - Europe se pokušavaju domoći preko mora, no taj je put sve manje siguran. Stoga je i krenula navala na balkansku rutu.
Prva postaja im je Turska odakle se, uz “zatvaranje očiju” turskih vlasti, a neki kažu i uz njihovu logističku potporu, prebacuju na neki od grčkih otoka.
U Grčkoj se ne zadržavaju dugo – Grci ih sprovode do granice s Makedonijom koju prelaze u grupama, uglavnom noću.
Makedonci, u želji da ih se što prije riješe, puštaju ih na sjeverozapad, do granice sa Srbijom u koju također ulaze nezakonito, noću ili u ranu zoru, u grupama od po nekoliko desetaka.
Tu, nakon što “pokažu namjeru za traženjem azila”, dobivaju potvrdu s kojom u Srbiji mogu boraviti 72 sata prije nego što se prijave u nekom od Centara za azilante. No to čini rijetki.
Azil i život u Srbiji nije ono o čemu sanjaju. Prema podacima srbijanskog MUP-a, ove je godine cijeli postupak dobivanja azila i dozvole boravka, prošlo samo četrnaestero ljudi!
Ostali, u tih se 72 sata pokušavaju probiti do mađarske granice, ući u tu zemlju članicu EU, no ni Mađarska im nije primamljivo krajnje odredište.
Gotovo polovica njih za svoju novu domovinu odabire Njemačku (23 posto), Švedsku (15 posto) ili Austriju (10 posto). Atraktivna im je i Velika Britanija, a slijede Francuska, Italija…
Većina migranata je dobro pripremljena - informacijama, novcem, kontaktima.
Iako naizgled kaotično, sve je, zapravo dobro organizirano. Većinu muči rok od samo 72 sata u kojem moraju regulirati svoj status ili otići iz zemlje. Stoga su i zaposjeli beogradske hostele i hotele, no u njima mogu boraviti samo u zadanom roku.
"Ovdje zarađuju na nama više nego na turistima", smije se Khalid.
"Naplaćuju nam vodu, korištenje toaleta, kupujemo hranu u okolnim prodavaonicama… Mene su jučer istjerali iz hotela u kojem sam bio dva dana. Smiješno. Mogu si priuštiti spavanje u hotelu s pet zvjezdica no prisiljen sam spavati ovdje", kaže pokazujući na razastrte deke kod grma u parku.
Zanima nas zašto su svi baš ovaj park odabrali za okupljanje. Jer i oni koji su se snašli za neki normalni smještaj, od jutra do večeri su ovdje.
"Ovdje se susrećemo, razrađujemo strategije za prebacivanje preko, odavde s autobusima odlazimo na sjever, u Suboticu ili Kanjižu, ovdje dočekujemo rođake koji tek dolaze s juga. Ja s prijateljima odlazim ove noći za Kanjižu, a sutra navečer ćemo pokušati preći u Mađarsku. Inshallah!."
I dok promatraču ova migrantska epopeja izgleda kao kaotično nastojanje ljudi koji bježe spašavajući žive glave, Živadin Jovanović, nekadašnji ministar vanjskih poslova u vladi Slobodana Miloševića, cijelu priču gleda iz drugog rakursa.
"Ovo je, pojednostavljeno, bumerang. Bumerang koji se vraća u glavu zapadu. Zapadu koji je svojom politikom neokolonijalizma i imperijalizma i oružanom silom uništio države u kojima su ti ljudi živjeli – od Iraka, Egipta, Libije, Sirije, do Afganistana. Sada im se to vraća na naplatu", smatra iskusan diplomat koji umirovljeničke dane ispunjava predsjedanjem Beogradskim forumom, nevladinom organizacijom koja se, prije svega, bavi problematikom Kosova i Metohije.
U kancelarijama Beogradskog foruma susrećemo i njegova kolegu i prezimenjaka, također nekadašnjeg Miloševićeva ministra vanjskih poslova Vladislava Jovanovića.
Živadin Jovanović uvjeren je da je među desecima tisuća migranata dosta i onih koji su na zapad krenuli “po zadatku”.
"Bez sumnje među njima ima i “spavača” koji se utapaju u masu ljudi i koji će se, prema potrebi, “aktivirati” negdje na zapadu", smatra.
Potvrda za to došla je, kaže, i iz srbijanskih sigurnosnih službi koje prate, koliko mogu, zbivanja na svom teritoriju.
I on smatra, kao uostalom i većina naših sugovornika, da ograda kojom se Mađarska želi zaštititi od vala migranata, nije rješenje. Mađari su prošlog tjedna započeli s gradnjom ograde duž cijele granice sa Srbijom, a najavljeno je da će kompletna ograda biti dovršena do kraja ovog mjeseca.
Kako je svim tim ljudima krajnje odredište zapadna Europa, jedina preostala alternativa bit će im ilegalni prelazak na teritorij Republike Hrvatske, pa dalje, za Sloveniju ili Mađarsku, samo s naše strane.
I prof. dr. Branislav Đorđević, direktor Instituta za međunarodnu politiku i privredu, razmišlja slično. Institut kojem je na čelu državna je institucija, osnovana još 1947. godine.
"Problem imigranata neće se riješiti podizanjem zidova nego stvaranjem uvjeta da ti ljudi mogu normalno živjeti u svojim zemljama", veli Đorđević, no složio se s nama da će im taj mir i stabilnost teško osigurati isti oni koji su ga razrušili.
Iako to izravno ne potvrđuje, čini nam se kako i on smatra da zapad, Europu, zapravo stiže očekivana kazna.
Francuski predsjednik Sarkozy i britanski premijer Cameron još su prije nekoliko godina u Libiji, nakon što su zračnim napadima srušili režim Moamera Gadafija, držali slavodobitne govore u Tripoliju i Bengaziju.
Govorili su o dolasku demokracije, ljudskim pravima, rušenju krvave diktature, pa otišli. I ostavili kaos. Kaos iz kojeg očajnici sada bježe u zemlje iz kojih su kretali borbeni zrakoplovi koji su ih “oslobađali”.
Khalid i njegovi prijatelji nisu zainteresirani za geopolitiku. Važniji im je odlazak za Suboticu. U Suboticu smo se njihovim tragom zaputili i mi.
U samom gradu ne primjećuje se migrantski val. Ima ih nekoliko desetaka oko autobusnog kolodvora. Prodavačica na kiosku nije raspoložena za razgovor s novinarima, no prodavačica autobusnih karata objašnjava nam kako je migrantima Subotica samo prva postaja nakon Beograda.
Odavde autobusima odlaze za Horgoš i Kanjižu, gradiće uz samu granicu s Mađarskom. Dok čekaju svoj red na prelazak granice, smjestili su se na prostoru nekadašnje subotičke ciglane.
Apokaliptični prizor polurazrušene tvornice upotpunjuju ljudi koji sjede u sjenama ispod drveća, no većina se razmjestila po napuštenim pogonima, podrumima...
Domaćini nas upozoravaju kako se ovdje baš i nije preporučljivo previše zadržavati. Uvjerili smo se u to i sami.
Možda je bila slučajnost, no možda je i pravilo – ovdje susrećemo drukčiju kategoriju migranata.
I ovdje su u najvećem broju muškarci, ali se izgledom i ponašanjem ne uklapaju ni u etnički niti u prosjek po obrazovanju.
Crni Afrikanci i pomalo agresivni Afganistanci dominiraju. Prošlog tjedna došlo je i do međusobna obračuna među Afganistancima.
U masovnoj tučnjavi u kojoj su “radili” i noževi, jedan je Afganistanac ubijen, a drugi je gadno izboden završio u subotičkoj bolnici.
Iz Subotice nastavljamo, preko Horgoša, za Kanjižu. Maleni panonski gradić s mađarskom većinom, stenje pod teretom migranata.
U nekad urednom parku na glavnom gradskom trgu, uz autobusnu stanicu, stotine su migranata. Na terasi najbliže pizzeriji Venezia sjede, čini nam se, glavni među njima.
Uredno odjeveni, svi prčkaju po skupim iPhoneima. Razrađuju se rute preko Google maps i GPS-a.
Unutra, četvorica ispijaju piva. Možda je riječ o sirijskim kršćanima, no mogli bi biti i manje religiozni muslimani koji su iz Sirije pobjegli pred fanaticima ISILa.
U Kanjižu migranti pristižu autobusima, dan provode u parku, a predvečer se okupljaju u grupe od po tridesetak ljudi i odlaze izvan grada.
"Vani će ih pokupiti kombiji i autobusi koje su unaprijed organizirali i odvesti do Horgoša koji je nekoliko kilometara od granice, a onda, pod zaštitom mraka, kroz kukuruze za Mađarsku", objašnjavaju nam taksisti.
Oni ih više ne prevoze, kažu. Samo u posljednjih nekoliko dana, policija je zbog prijevoza migranata zaplijenila automobile petorici kolega.
"Apsurdna je to situacija. Ja kao taksist, po zakonu ne smijem odbiti vožnju. Isto tako, nemam nikakve zakonske ovlasti mušteriju legitimirati, niti kontrolirati njezine dokumente. No policija nam je zabranila da ih prevozimo i tako otvorila prostor kriminalcima", kaže nam jedan od taksista.
Uglavnom se time organizirano bave Romi. Oni ih voze do granice, tamo im se dodjeljuju vodiči koji ih usmjeravaju na “sigurne” prelaze.
"No nerijetko se događa, posebno ako su migranti u manjim grupama, da ih prebiju i opljačkaju. Jučer smo uz cestu našli tako trojicu teško pretučenih i opljačkanih Sirijaca", priča.
U hotelu koji je točno preko puta parka, smjestili smo se u sobu s čijeg prozora imamo dobar pregled zbivanja. I doista.
S prvim sumrakom migranti se okupljaju u grupe, pa brzim hodom odlaze do mjesta na kojem ih čekaju “prijevoznici”.
Do deset sati navečer, park se ispraznio. No već od pet sati ujutro, novi stanovnici parka počeli su pristizati, ostavljajući taman toliko vremena kanjiškim čistačima ulica da počiste nered koji su ostavili njihovi prethodnici.
Jedan od migranata s kojim smo uspjeli porazgovarati, a koji je došao iz Beograda potvrđuje nam plan ruta.
I on je Sirijac, inženjer iz Damaska, kaže. Dosad je na putovanje potrošio oko četiri tisuće eura. Bježi od rata.
Strah ga je, kaže i Asada, no još više ISIL-a. Sirijske vlasti već, naime, panično regrutiraju sve muške koji su im na raspolaganju. Vojska se raspada.
No alternativa je još gora. Ljudi koji su prije odluke da se u Siriju uveze demokracija, živjeli relativno dobro, završavali fakultete i radili kao liječnici, profesori, inženjeri…, ne pokazuju entuzijazam za život u Kalifatu.
Šokiran je, kaže, siromaštvom, niskim životnim standardom u državama kroz koje je prošao.
"U Grčkoj, Makedoniji, Srbiji živi se lošije nego što smo mi prije rata živjeli u Siriji", objašnjava.
I vjeruje da će uspjeti doći do Austrije ili Njemačke gdje se nada boljem životu. I njega pitamo kako će oni koji dolaze za njim otići dalje nakon što Mađari završe sa postavljanjem ograde duž svoje granice.
"Horvatia, kako drukčije?", kaže nam.
A jesmo li se mi kod kuće pripremili za navalu migranata, doznat ćemo vrlo brzo.
Svi se prave da su iz Sirije
Napuštena ciglana na periferiji Subotice privremeno je utočište stotinama nesretnika.
Ovdje smo uspjeli porazgovarati s nekoliko njih i iako su svi kazali kako dolaze iz Sirije, zahvaljujući našim prethodnim bliskoistočnim putovanjima, uvidjeli smo da se pod Sirijce pokušavaju “prodati” i Iračani i Afganistanci.
Somalijcima i Eritrejcima to ipak ide malo teže, s obzirom na boju kože. Rat u Siriji je, naime, najsvježiji, pa migranti računaju sa zapadnjačkom empatijom prema Sirijcima.
Afganistan i Irak su već prožvakane priče. No empatija zapadnjaka ispred televizora u trenutku se topi kada se suoče sa stvarnim ljudima.
Bježe od rata i siromaštva
Prema podacima srpskog UNHCR-a, gotovo 90 posto (88 posto) migranata su muškarci, prosječne starosti 27 godina, dakle, vojno sposobni.
Samo 12 posto čine žene prosječne starosti 31 godinu. Većina migranata su obrazovani mladi ljudi (u prosjeku imaju završenu srednju školu), 85 posto su muslimani, većinom suniti.
