Insajder otkrio crnu stranu kraljevske obitelji

"Pružili su britanskom narodu malo udobnosti", rekao mi je visoki parlamentarac, pridržavajući se strogog običaja da britanski političari nikada javno ne raspravljaju o kraljevskoj obitelji. Dodao je kako je engleska aristokracija uvijek apsorbirala nove ljude", i zato će i kraljevska obitelj preživjeti". 

Kad sam ga upitao o 'misteriju' koju je spomenula princeza Michael, odgovorio mi je:

"Misterij nije više važan. Kad govorimo o kraljevskoj obitelji, danas u svijetu "celebrityja", postoji dodana vrijednost - a to je da se ono što oni imaju, ne može kupiti."  Uvjerio me da je Meghan bila fantastično primljena i da britanska kraljevska obitelj proživljava zlatno razdoblje. U trenutku dok sam pisao ovaj tekst njih dvoje su bili u Skandinaviji gdje su vodili neku vrstu 'pozadinske' diplomacije, podsjećajući ljude na sve što volimo u Britaniji.

To ne znači da Meghan Markle nije podnijela svoju žrtvu. Pisalo se o njoj kao o 'mrlji na kraljevskoj obitelji', pa u Daily Mailu 'od berača pamuka do plemića', a Spectator se pita ne bi li ona prije 70 godina bila bolja ljubavnica nego li žena?  Britanski je rasizam opušteniji nego li njegov američki pandan, ali je puno podmukliji jer predrasude temelji na klasnoj razlici. 

Britanci vole kad imaju posla s ljudima koji znaju gdje im je mjesto. To je "crni mladoženja", ili "Paki", koji u njima izaziva mržnju. To je ono što je Orwell tako dobro opisao u 'Burmese days' likom Ellisa, koji kaže o novom batleru domorocu:"Ako bude predobro govorio engleski, morat ćemo ga otpustiti!" 

Smrt morčića Life Nestaje li slavna hrvatska tradicija zbog Harryja i Meghan?

Velika Britanija, nakon Brexita i slabljenja svog utjecaja, morat će se ipak u budućnosti sve više suočavati sa strancima koji predobro govore engleski.

"Britanci ne vole strance koji kradu njihove prinčeve" rekla mi je jednom prijateljica princeze Michael. Bilo je to u najmanju ruku nepristojno. Uostalom i kraljica Viktorija udala se za Nijemca, pa je moja djevojka Ella imala veze s kraljevskom obitelji po dvije linije - očevoj i majčinoj. No, to je onda bilo u cilju širenja imperije, a sad je to pitanje njegovog sužavanja. 

I moja sjećanja na Windsore zapravo su sjećanja na to umanjivanje značaja kraljevske obitelji. Sjećam se leta iz Sardinije kamo sam išao s princom i princezom Michael i Ellom. Pred ulaz u prvu klasu komercijalnog leta EasyJet bio je za nas postavljen crveni tepih. Sjedio sam s Ellom iza prinčevskog para. Uslijedio je trenutak tišine, a onda je nahrupila masa engleskih turista crvenih poput jastoga koji su se glasno pitali: "What's that?" (Što je to?), dok su upravo prolazili potomka kralja Georgea V, i cara Indije.

"Prema Tocquevilleu", napisala je Hannah Arendt u The Origins of Totalitarianism, "Francuzi su puno više mrzili aristokrate kad bi izgubili moć, nego što su ih mrzili kad su tu moć imali. Tad su ih gledali kao parazite jer bogatstvo bez vidljive funkcije mnogo je više nepodnošljivo; nitko ne može razumjeti zašto bi trebao postojati."

Vjerovanje u kraljevsku obitelj, kao i sama Brexit, vjerovanje je u slavnu prošlost. To je ono čemu se Britanija uvijek vraća kad je budućnost neizvjesna. Kao piše Rebecca West:"Što bi bila Engleska da nema veliku Valhallu kraljeva i junaka, da nije imala elizabetinsko i viktorijansko doba, koje sugeriraju da bi Engleska to opet mogla postati sada i ostati zauvijek."

Ali postoji velika razlika između prošlosti kao izvora vitalnosti i prošlosti kao nostalgije. Kako je Velika Britanija ušla u najnepovoljniji trenutak ponovnog rađanja od Drugog svjetskog rata, ostaje da se vidi hoće li ova nova kraljevska obitelj poslužiti kao simbol oživljavanja ili kao puka utjeha, hladna kao što nužno mora i biti, piše Aatish Tasheer za Vanity Fair.