Iskreno o pobačaju - od žena koje su ga prošle

Prema hrvatskom zakonu, pobačaj je dopušten do 12. tjedna trudnoće u nadležnoj medicinskoj ustanovi, dok se u kasnijoj trudnoći abortus može izvršiti jedino ako je ugroženo zdravlje majke ili djeteta. U SAD-u, koji ima liberalniji zakon, su na snazi žestoke debate o vladinom financiranju organizacije Planned Parenthood. Naime, ta organizacija podupire pravo žene na izbor te joj u tome pružaju i logističku potporu, a protivnici smatraju kako se time vlada direktno uključuje u "popularizaciju" abortusa.

Globalna istraživanja pokazuju da će svaka treća žena u životu imati abortus, a stope abortusa su veće u nerazvijenim zemljama. Zbog zabrana pobačaja u raznim dijelovima svijeta neke se brojke samo pretpostavljaju, a stručnjaci su uvjereni kako je stvarna brojka još i veća. 

Kao odgovor na stigmu koju pobačaj nosi, ali i pravu istinu o tome što žena osjećaju nakon toga otkrivaju iskreni odgovori anonimnih žena:

S koliko ste godina imali pobačaj?

• S 23 godine
• S 23 godine
• S 20 godina
• S 22 godine

Kakav vam je život bio prije nego što ste saznale da ste trudne?

• Bila sam vrlo zaposlena, istovremeno sam radila dva honorarna posla i školovala se te živjela na drugom kraju države, daleko od svoje obitelji i prijatelja. 
• Bila sam na fakultetu i radila honorarno. Moj dečko i ja smo prekinuli netom prije nego sam saznala.
• Bila sam na prvoj godini fakulteta te sam saznala kako mi je odobrena stipendija za studiranje u inozemstvu. 
• Završavala sam fakultet i pripremala se za prijavu na jako tražen posao s puno konkurencije. Bila sam u vezi mjesec dana, a financijski sam ovisila o roditeljima.

Zbog čega ste se odlučili za pobačaj?

• Za mene je to bila laka odluka, jer naprosto nisam bila u toj fazi svog života i s tim mogućnostima da financijski uzdržavam još nekog. Trudnoća je bila potpuno neplanirana, kondom je pukao i uzela sam pilulu za dan poslije, ali ni ona nije djelovala.
• Mislila sam da je odluka laka, ali nije bila. To sam najviše osjetila nekoliko dana prije samog zahvata, bila sam izvan sebe. Nisam bila spremna postati majkom, ni emotivno ni financijski. Odrasla sam u kršćanskoj obitelji, no u dubini srca sam se nadala da će mi Bog oprostiti i razumjeti. 
• Razmišljala sam o svemu što još moram napraviti u životu i svemu što me čeka ako zadržim dijete. Shvatila sam da neću moći ispuniti ono što sam sanjala i to me ispunilo tugom. Trudnoća bi trebala biti vrijeme sreće, a ne vrijeme tuge.
• Bio je trenutak u kojem sam gotovo zaključila kako ću roditi. No, stvarnost je bila posve drugačija - kako, gdje, s kojim novcima. Nisam još praktički ni upoznala partnera s kojim sam ga začela, a kamoli da sam mogla reći da smo u stabilnoj vezi. Pila sam pilule i naprosto nisam bila spreman na to, no kontracepcija je zakazala.

Jeste li razgovarali s nekim o tome i jesu li vas podupirali?

• Rekla sam samo dvjema najboljim prijateljicama i obje su mi pružile podršku. Niti jedna nije živjela blizu da bi mogle ići sa mnom, no cijelo su me vrijeme zvale i slale poruke.
• Rekla sam svojoj mami. Ona je prva koju sam nazvala nakon zahvata. Cijelo sam vrijeme plakala, a ona mi je rekla kako je i sama pobacila. Rekla sam to i bivšem partneru.
• Rekla sam samo jednom prijatelju. Dečku nisam rekla jer nisam htjela da me odgovara od svega otežava odluku, kao niti da on mora nositi teret toga.
• Prvo sam rekla mami, a onda bliskim prijateljicama. Roditelji su mi pružili neizmjernu podršku. Partner, koji me podržavao u odluci, naknadno mi je zamjerao jer sam u njegov život uvela "dramu" te me ostavio šest tjedana nakon toga. 

Kako je izgledao pobačaj?

• Došla sam u kliniku i bilo mi je jako neugodno. Išla sam sama i sve se svelo na dugo čekanje i iščekivanje. Sestre koje su mi uzele krv su bile jako ljubazne. Ponudili su mi da vidim fetus na ultrazvuku, no to nisam mogla.
• Bila sam pod općom anestezijom, hvala Bogu. Mislim da inače ne bi izdržala. Liječnici su bili korektni, no to nije bilo ono s čime sam se tada zamarala. Cijeli život, sve moje greške i propusti redali su mi se pred očima i optuživala sam sebe. Osjećala sam se grozno jer sam se dovela u ovu situaciju.
• Došla sam s partnerom, sada bivšim. Nakon papirologije čekali smo cijelu vječnost. Onda su napokon pozvali moje ime, a sve ono što je slijedilo sam potisnula u sjećanju.
• Dali su mi pilulu koja izaziva pobačaj, to mi se činilo manje groznim od kiretaže. Ostala sam tamo neko vrijeme i na neki način se opraštala... Nakon toga sam otišla na posao.

Kako ste se osjećale nakon toga?

• Osjećala sam olakšanje. Toliko me iscrpilo sve to razmišljanje, strah, briga, krivnja. Napokon je bilo gotovo.
• Bila je to mješavina osjećaja. Razmišljala sam o licu djeteta kojeg nikad neću vidjeti. Plakala sam zbog završene veze, a istovremeno sam se nadala novim počecima i trudila se biti optimist, u svemu vidjeti novu priliku.
• Osjećala sam se kao da sam najsebičniji čovjek na planetu. Osjećala sam olakšanje, a zbog toga sam se osjećala još više krivo. Fizički sam se osjećala dobro, no razmišljanje o tome što sam napravila donosilo mi je nemir još godinu dana nakon svega.
• Napokon nisam osjećala mučninu koja je bila vrlo intenzivna. Ipak, cijelo me iskustvo poprilično šokiralo. Osjećala sam se kao da se dogodilo nešto što će me obilježiti za cijeli život, a o tome neću moći pričati jer će me ljudi nazivati bezdušnom i ubojicom.

Što biste poručile drugim ženama?

• Nemojte se zavaravati, to je ogromna odluka koja mijenja sve. Morate biti sigurni, a razgovor s ljudima kojima je stalo do vas će vam pomoći. Nemojte da vas itko pritišće, i ne dozvolite da vas diraju tuđa mišljenja - samo onaj tko je prošao kroz to zna kako je.
• Svatko ima pravo odlučivati u svom životu. Nemojte suditi nikome. Ljudi ne hodaju okolo i govore da su imali pobačaj, no stvarna brojka je daleko veća nego što mislite. 
• Iz sadašnjeg iskustva, htjela bih ženama reći da pilule za dan kasnije ne funkcioniraju odmah. Da ne postoji seks u kojem nema rizika trudnoće.
• Zbog pada hormona nakon pobačaja javlja se zaista osjetljivo psihičko stanje. Ne osuđujte se i nemojte raditi gluposti.

Žalite li?

• Ne znam bi li to opet napravila, no tada sam osjećala da nemam drugog izbora. 
• Nije postojala druga odluka koju sam mogla donijeti. Nema smisla razmišljati o žaljenju.
• To je najbolja stvar koju sam tada mogla napraviti za sebe. Tužno, ali istinito. Dijete ne bi bilo sretno s tadašnjom verzijom mene. Sada sam puno stabilnija, u sretnoj vezi, situirana. Sada trebam imati dijete.
• Znam zašto sam to učinila i da mi je to omogućilo da završim fakultet, napravim karijeru, ostvarim se. Nikad nisam preispitivala svoju odluku, no ipak sam tužna zbog svega.