U Hrvatskoj je pobačaj legalan još od 1978. godine, no činjenice o njemu i dalje znaju biti nejasne, jer je u javnosti to tema o kojoj se jednostavno ne govori (osim, posljednjih godina, kad se netko pozove na prigovor savjesti).
Razlikovati činjenice od fikcije je kao hodati po minskom polju, pogotovo jer su grupe koje se zalažu za zabranu abortusa često glasnije od javnih zdravstvenih ustanova, te možemo čuti da ga se povezuje sa svime od raka dojke i neplodnosti do psihološke traume.
Priče koje žene objavljuju na aplikaciji i društvenoj mreži 'Whisper' doprinose tome da žene otvoreno progovore o svojim iskustvima, jer mogu anonimno ispričati kako ne žale za učinjenim i dobiti potvrdu da su učinile pravu stvar (novo istraživanje u SAD-u je pokazalo da 95 posto žena ne žali zbog toga što su se odlučile na pobačaj).
Iako se u Hrvatskoj pobačaj u bolnicama (u kojima se može provesti) plaća, te se izvodi tijekom prvih 10 tjedana trudnoće bez dozvole komisije, niti ovdje više nije tako lako dostupan, dok je u drugim zemljama to još i teže.
U Sjevernoj Irskoj, primjerice, pobačaj je reguliran propisima iz 19. stoljeća, te se obavlja u ograničenom broju slučajeva, a osobe koje to ne učine po zakonu mogu dobiti najveću kaznu u Europi - doživotni zatvor, i to žena i bilo koji njezn pomagač.
Uz tolika ograničenja, mitove i pravne zavrzlame, nije čudo što ljudi teško uopće započinju razgovor o abortusu, premda se radi o temi o kojoj bi se moralo početi otvoreno razgovarati kako bi se destigmatizirala i proširila istina.
Iznosimo zato nekoliko važnih činjenica:
Abortusi nisu 'rezervirani' samo za mlade djevojke
Bez obzira koliko većina pobačaj povezuje sa slikom preplašene mlade djevojke koja je 'slučajno' ostala trudna i čiji je mladić 'dao petama vjetra' na sam spomen bebe, činjenice govore suprotno.
Naime u Hrvatskoj se pobačaju u najvećoj mjeri podvrgavaju žene koje već imaju djecu, te su stare između 30 i 39 godina. Drugim riječima to pokazuje da se pobačaj i dalje koristi kao oblik kontracepcije, iako velik broj žena tvrdi da su koristile zaštitu tijekom začeća.
Neplanirana trudoća može se dogoditi bilo kojoj ženi u bilo kojem trenutku života, te postoji čitav niz razloga zašto će odlučiti na abortus. I na to ima potpuno pravo.
Trudnoće se događaju unatoč kontracepciji
Kao što smo već naveli, velik broj žena koje su bile na abortusu ističu da su koristile neki oblik kontracepcije kad su ostale trudne. Najčešće pilulu ili prezervativ.
Ograničenjem pristupa neće se smanjiti broj abortusa
Iako raste broj liječnika koji odbijaju provoditi abortus (zanimljivo je da mnogi izgube tu istu savjest na čiji se prigovor pozivaju kad prekorače prag privatne ordinacije), to ne znači da će više žena odlučiti zadržati trudnoću.
Žene će samo morati putovati dalje kako bi ga obavile, ili će u nedostatku novaca pribjeći nesigurnim opcijama koje predstavljaju pravu opasnost za njihovo zdravlje. Tako se gotovo 22 milijuna žena godišnje diljem svijeta podvrgne nesigurnim, ilegalnim abortusima, a 47.000 ih umre zbog komplikacija koje uslijede.
Žene se odlučuju na pobačaj iz različitih razloga
Razlozi zbog kojih žene odlučuju prekinuti trudnoću jako variraju i osobne su prirode. Kao što smo napisali, mnoge su već majke i ili ne žele ili nemaju mogućnosti za još jedno dijete, neke ne žele same odgajati dijete, neke su u lošim vezama ili je do trudnoće došlo nakon silovanja ili neobaveznog seksa, a neke se na ovaj korak odlučuju iz zdravstvenih razloga.
Koji god povod bio, ostaje žalosnim što se o ovoj temi ne priča, pogotovo kad znamo koliko je učestala, tj. gotovo da nema osobe koja ne poznaje bar jednu ženu koja je bila na abortusu - koji pak nije vezan uz određenu dob, stupanj obrazovanja ni obiteljski 'pedigre', piše Independent.
Dokle god postoji seks, bit će i neplaniranih trudnoća. Koliko god mi šutjeli o tome. A bilo da je neka žena lakše ili teže psihički podnijela taj čin, trebala bi postojati mogućnost da sve mogu otvoreno pričati o tome što su prošle i kako se osjećaju. Zbog njih samih, ali i zbog onih koje će ih eventualno slijediti.
