- Postoji jedna bitna razlika između hrvatskih i srpskih kriminalaca. Oni iz Srbije su od vajkada radili i ubijali za UDB-u. Svi su imali njihove značke i tako izbjegavali hapšenja. To je kod njih u Srbiji bilo normalno jer su oni u biti bili tvorci tog UDBA-škog načina ucjena i likvidacija. Nikad nitko od hrvatskih kriminalaca po inozemstvu nije ubijao za UDB-u niti je imao njihovu značku. Doušnika, koji su radili za njih je bilo i ima još uvijek, ali ubojica nije bilo – pojašnjava razlike među hrvatskim i srbijanskim kriminalcima i njihovim uvjerenjima naš sugovornik koji ih je godinama imao priliku promatrati izbliza. U Hrvatskoj krajem 1980-ih, osim albanskih bandi, koje su nadzirale tzv. “Balkansku rutu”, put kojim je heroin s Bliskog istoka stizao u zapadnu Europu, nisu postojale druge organizirane kriminalne skupine.
- Krajem 1980-ih i početkom 1990-ih, pred sam početak rata, u Zagrebu je postojala jedna grupacija od koje su svi zazirali. Smatralo se da su organizirani i vrlo opasni. Bili su nacionalno povezani. To su bili Albanci. Prvi su počeli s nekim organiziranim djelovanjem po gradu, reketarili su, držali kocku i prostituciju. Stvarajući neki otpor prema njima, jer su svoju moć htjeli širiti po cijelom gradu, započeli su prvi konflikti. Jedini koji su im se moglu suprotstaviti bili smo mi - srčani dečki koji smo radili po disko-klubovima. Svaki pritisak se smatrao napadom na njihov integritet.
Pružali su otpor, barem su pokušavali. Čudili smo se i zgražali načinom na koji su djelovali. To je u nama raspirivalo maštu pa smo u svojim glavama dobivali i veću dimenziju stvarne opasnosti. Strah od sukoba s njima nas je na neki način tjerao da se povezujemo između sebe. U jednom trenutku većina albanskih kriminalaca je nestala iz države kroz određene procese i djelovanje tadašnje policije. Mi nismo stali, nastavili smo se povezivati kroz poznanstva i prijateljstva – prisjetio se istaknuti pripadnik zagrebačkog krim miljea. Osim Albanaca, krajem 1980ih i početkom 1990-ih i Romi su, barem na području Zagreba, bili jači igrači u kriminalnim vodama. - Bilo je to 1991. godine. Sjećam se da su tada već počele trzavice sa Srbijom. Imao sam problem s Romima Zijom i Rajkom. Prijatelj je prebio nekog čovjeka i policija ga je tražila pa me zamolio da navečer odem u njegov lokal i bacim pogled da vidim je li sve u redu.
Došao sam tamo i s dva prijatelja sjeo za stol. Rekao sam prijatelju: “Sad ćeš ti vidjeti da se u srpskoj kafani pjeva “Ustani bane” i “Vila Velebita”. Tada je iznenada ušlo petero Roma sa sedam komada. Nisam uopće obraćao pažnju na njih kada sam odjednom vidio da nešto ne valja s muzikom. Jedan od Roma se ustao i rekao: “Stoj muzika! Sviraj Zenicu!” Vidio sam da šef orkestra guta knedle pa sam shvatio da ni ovi nisu mačji kašalj. Odgovorio je da prvo moraju odsvirati Bana i Vilu. Tada su dva Roma došla do moga stola: “Što ti sad imaš tu, ako smo mi rekli tako?” Odgovorio sam: “Dečki, nemam ništa s vama, odite za svoj stol, popite piće i kad završi ova muzika naručite što hoćete”.
Onda je jedan rekao: “Ajde van da se bijemo!” Odgovorio sam mu : “Pa gdje bi dospio kada bih se sa svakim Ciganom tukao na ulici. Molim te daj se makni.” Gazdarica je tada rekla: “Muzika fajrunat!” Cigani su počeli izlaziti. Jedan mi se unio u facu. Odgurno sam ga, a on mi je rekao: “Za pet minuta si mrtav”. Odgovorio sam mu: “Ajde da i to vidimo.” Sa sobom sam imao pištolj. Kad stvarno nakon 10-ak minuta, začuje se škripa guma. Otvorila su se vrata, a jedan je upao sa sačmaricom. Drugi je imao Heklera, a ostala trojica također neko oružje. A ja kakav jesam, budaletina i kreten, stajao sam ispred šanka i izvukao pištolj i doslovce sam bio u stanju ubiti. Povukao sam okidač i čuo: Klik. E, sada, mogu ljudi pričati svašta, no ja sam tada molio Boga da budem manji od mrava. Onaj s Heklerom je “roknuo” rafal u strop. Policija je našla 19 čahura. Drugi je repetirao sačmaricu i uperio mi je u trbuh. Tako sam se bacio, ma da mi netko sada da milijun eura, ne bih to mogao ponoviti. Umjesto u trbuh, pogodio me u bedro. Otrčao sam u toalet da uzmem zraka i vidim što mi je s pištoljem. Sa mnom je bio i prijatelj Ivica.
Utrčali smo u zadnji toalet i popeli se na školjku. U međuvremenu je ovaj sa sačmaricom uletio u toalete i nasumice pucao u prvi wc, pa u drugi, a u trećem smo mi. Uperio sam pištolj u njega kad ono, opet, ćorak. Rajko se šokiran povlačio unatrag, a ja sam od muke bacio pištolj u školjku. Ovaj je opalio nasumice i pogodio pločice. Prijatelj je povikao: Ubi čovjeka. J.... ti mater cigansku. Što si napravio? Ovaj je krenuo bježati, a ja sam sav bijesan potrčao za njim. Tada sam vidio da nemam pištolj. Drugi prijatelj mi je dobacio kolt. Oni su se vraćali autom ispred lokala.
Pucao sam, a oni u mene. Niti sam ja njih pogodio, niti oni mene. Ispucao sam sve. Pitao sam prijatelja da mi napuni pištolj, na što je on rekao da je jučer prodao pištolj, ali da mu je kupac ostao dužan. Dao mu je 100 metaka, a pištolj mu je trebao dati kada da ostatak novca. Gazdarica mi je bacila pun pištolj, taman kada su se Romi opet počeli vraćati. Krenuo sam van lokala. Šepao sam. Pomirio sam se da će biti dženaza, no rekao sam sam sebi: “Barem neću otići sam.” Ispucao sam sve metke iz pištolja. Oni su iz auta pucali po meni, a ja u auto. Vratio sam se u lokal.
Gazdarica mi je napunila pištolj. Prijatelj je dotrčao i rekao : “Vraćaju se!” Stajao sam nasred ceste i vidio svjetla automobila. Nakon dvije sekunde, vidio sam da su na autu i plava svjetla i shvatio da to stiže policija. Odšepao sam i sakrio se na tavan s prijateljem. Policija je vidjela čahure. Rekli su im da je bila neka pucnjava. Svjedoka niotkuda. Svi su bili negdje drugdje ili su gledali lijevo ili desno ili su ležali na podu prekrivene glave. Na tavanu sam, ranjen, proveo pet-šest sati. Nakon što je policija ujutro otišla, otišao sam doma. Žena, koja je bila u sedmom mjesecu trudnoće, čekala mu budna. Rekao sam joj da ne pizdi i kao u kaubojskim filmovima rekao: “Odi zagrij vodu, prokuhaj nož i izvadi ovo.”
No, bila je pametna pa me odvela kod privatnog doktora. Ovaj je odmah vidio da svu sitnu sačmu treba izvaditi van. Da treba ići na rendgen itd. Što sada napraviti? Treba otići u bolnicu, a po zakonu, liječnici tako nešto moraju prijaviti. Onda sam se raspitao tko ima kakvu vezu i sredio operaciju u jednoj zagrebačkoj bolnici. Dogovorili smo se da kažem da sam prolazio kroz Knin i da su me Srbi upucali. To će sigurno proći i nitko neće previše zapitkivati. Završio sam na kirurškom stolu i doktor mi je pincetom izvukao osam komada sačme i to bez anestezije. Još toliko je ostalo. Bol je bila užasna. Nakon nekoliko mjeseci, u lokal u zagrebačkom kvartu Špansko došao je danas istaknuti pripadnik krim miljea. Rekao je da su ga poslali Romi i da se hoće izmiriti. - Ponudili su 80.000 DEM da ih ne prijaviš na murju i da im se ne svetiš, rekao je. Odgovorio sam mu da ih policiji sigurno neću prijaviti jer nisam takav čovjek, a hoću li se osvetiti, ne znam. On im je to prenio. Nakon toga, sreo sam te Rome puno puta po gradu, no za mene je to bila svršena stvar – ispričao nam je sudionik obračuna.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Dajte se uozbiljite, nagrađivani novinar? Pa Hajrudin je policajac, a nagradu je dobio za članke o Kišnom čovjeku, kojima je udavio naciju! I onda mu kao vrh Nov@ TV riješi slučaj!