Međunarodni Praznik rada, 1. maj, neradni je dan u svih 28 članica EU-a, podjednako u Latviji ili Belgiji, Hrvatskoj ili Šverdskoj, odnosno Irskoj ili Velikoj Britaniji. Pojedine europske nacije, primjerice Nijemci, međutim, mogu samo čeznutljivo gledati za mediteranskim rajem Ciprom na kojem je neradnih dana čak 16 i zamišljati kako to mora biti 15. kolovoza biti obavezan ne raditi po slovu zakona i umjesto toga hvatati hladovinu na kakvoj plaži.
Ili tek Hrvatska, na čijoj jadranskoj obali je bogomdano dočekivati ljeti, redom, Dan antifašističke borbe 22. lipnja, Dan državnosti 25. lipnja, Dan domovinske zahvalnosti 5. kolovoza, Veliku gospu 15. kolovoza. A ako se godina meteorološki posebno zgodno poklopi, hrvatski Mediteranac na sedmom je nebu i na Praznik rada, Tijelovo i Dan neovisnosti. Kvaka je u tome da Njemačka sa svojih 11 prazničnih dana spada u donju trećinu članica EU-a, a i oni praznici koje slavi, niti jedan jedini ne pada u ljeto.
Hrvatska ima 13 dana, što je u ravni s nekakvim europskim prosjekom. Pritom broj dana praznika ne pokazuje skoro nikakav obrazac; svakako ne bogatstvu pojedine nacije. Po 17 dana uživaju Belgija i Latvija, 16 Cipar, po 15 Litva, Slovenija i Slovačka, po 14 Malta i Rumunjska, po 13 Češka, Danska, Hrvatska, Austrija, Portugal, Poljska, Švedska, a onda sve tužnije.
Po 12 slobodnih dana imaju u Bugarskoj, Estoniji, Grčkoj. Nijemci, Talijani i Francuzi imaju samo po 11. Mađari, Nizozemci i Sjverni Irci pukih 10, Španjolci i Škoti po 9 i na kraju Velšani, Englezi i Irci po samo 8. Pritom u pojedinim zemljama koje, poput Njemačke, imaju snažno razvijenu autonomiju regionalnih administrativnih jedinica, stanje nije jednoobrazno. Bavarci tako imaju 13 dana, o čemu u Hamburgu, sa samo 9, mogu samo sanjati.
