Prije nego što je Manuela Escobar uopće mogla hodati, naučili su je trčati. Budući da je kći Pabla Escobara, to ima svojih prednosti, ali i mana. Nažalost, sjenu koju su zločini njezinog oca bacili na njezin život nosit će do kraja života.
Svi znaju priču o dramatičnoj smrti Pabla Escobara koji je poginuo nakon što je pokušao bježati preko visokih i strmih krovova, nakon čega se začula pucnjava. Međutim, smrću Pabla Escobara njegova priča ne završava, nego tek počinje.
Nakon smrti kralja narkotika, njegova kći Manuela, njezin brat Juan Pablo, i njena majka Maria Henao Escobar, pobjegli su iz Kolumbije. Nijedna zemlja im nije htjela odobriti azil zbog Escobarovih zločina. Čak su zatražili i pomoć Vatikana. Istovremeno, konkurentski Cali Cartel je tražio milijune dolara. Napokon, 1995. uspjeli su otputovati u Mozambik, pa u Brazil, a zatim u Argentinu, gdje su živjeli pod lažnim imenima.
Godine 1999. Maria, koja je živjela kao Victoria Eugenia Henao Vallejo, i Juan Pablo, sada Sebastian Marroquin, uhićeni su i optuženi za falsificiranje dokumenta, pranja novca i udruživanja zbog kriminala. Na kraju su ih pustili, iako nikom nije bilo jasno zašto su ih uhitili, a naročito ih je zanimalo gdje je zapravo Manuela?
Manuela Escobar je do sada jedini član obitelji Escobar koja nikada nije bila umiješana ili optužena za bilo koji zločin. Imala je jedva devet godina kad joj je ubijen otac, i nije ni po čemu privlačila interes javnosti.
Godine 1999., kada su njezina majka i brat bili uhićeni, pročulo se da ona nije. Prvi pu tu pet godina čulo se nešto o Escobarovoj jedinici. U tektu objavljenom na 'El Tiempu', kolumbijskom novinskom portalu, otkriveno je da je Manuela Escobar živjela pod imenom Juana Manuela Marroquin Santos u Buenos Airesu.
Živjela je sama u stambenoj zgradi poznatoj kao Jaramillo, u stanu 17. Iako se pričalo da Esocbarova djeca spavaju na milijunima dolara zarađenog od šverca drogom, život Manuele Escobar bio je daleko od rasipništva. Čak bi se teško moglo reći da je živjela životom srednje klase.
Živjela je od vlastitog rada, i život koji je imala kao Juana Marroquin bio je zapravo puno bolji od onog koji je imala kao Manuela Escobar. Dok je Manuela imala privatne učitelje, ali i stalnu nesigurnost i bojazan za život, te vrlo malo prilika da se druži s vršnjacima, Juana je išla u pravu školu, imala je vlastiti dom i puno vršnjaka koji su živjeli u njezinoj zgradi i s kojima se družila.
No postojala je jedna stvar koju su Juana i Manuela dijelile, a to je bio strah. Kad su njezina majka i brat uhićeni, Manuelin strah je ponovno isplivao na površinu, a ona je opet bila prestrašena tinejdžerica. Iako su oboje pušteni na slobodu, Manuela je i dalje ostala skrivena od svijeta.
Dok njezin brat privlači pažnju, piše knjige i daje intervjue o svom ocu, Manela je postala pustinjak. Od 1999. godine imala je nekoliko depresivnih epizoda i kako kaže njezin brat Juan Pablo, pokušala se ubiti. Studira odnose s javnošću i bori se s depresijom. Živi s bratom i njegovom suprugom koji se brinu za nju zbog njezine bolesti.
Juan Pablo, kojeg su intervjuirali 2015. godine, kaže da sestra živi u strahu da će netko otkriti njezin identitet i da će ju povezati sa zločinima koje je počinio njezin otac ali istovremeno i čovjek kojeg je jedva poznavala. Strahuje da će jednog dana životom platiti ljudi koje voli a sve zbog djela koje je počinio njezin otac i s kojima ona nema veze.
