Na veselje mnogih od sljedeće godine ukida se polugodišnje pomicanje sata. Nakon što je 80 posto građana izjavilo kako podržavaju ovu ideju, predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker potvrdio je kako će Europa prestitai pomicati sat, dva puta godišnje.
Europske države imat će slobodu odlučiti hoće li zadržati ljetno ili zimsko računanje vremena. Član radne skupine Europskog parlamenta zastupnik Davor Škrlec, koji se i sam zalagao za ove promjene, pozdravlja brz odgovor Komisije na u anketama prikazane želje građana.
"Prema prijedlogu Europske komisije, svaka država članica bi do travnja 2019. godine trebala odlučiti namjerava li trajno primjenjivati ljetno ili zimsko računanje vremena kako bi se olakšala tranzicija. Posljednje obvezno pomicanje sata na ljetno računanje vremena bilo bi u nedjelju, 31. ožujka 2019. Države članice koje se žele vratiti na zimsko računanje vremena mogle bi napraviti još jedno, posljednje polugodišnje pomicanje u nedjelju, 27. listopada 2019. Nakon tog datuma, polugodišnje promjene više ne bi bile moguće", naglašava Škrlec.
Trenutno svaka država članica sat pomiče 'unaprijed' posljednje nedjelje u ožujku, te 'unaprijed' u listopadu.
Prvi puta se tako nešto dogodilo za vrijeme Prvog svjetskog rata, kada su satovi Njemačkog carstva pomaknuti za jedan sat u prvom ljetnom računanju vremena. Prije toga jedan je gradić u Kanadi već eksperimentirao sa sezonskim mijenjanjem sata i to od 1908.godine, no tek nakon njemačkog prvog koraka krenuo je i ostatak Europe. Tijekom sljedećih nekoliko tjedana isto su napravile i Velika Britanija, Francuska, Italija, Rusija i Australija. SAD je pak prvu promjenu napravio 1918. godine.
Samo nekoliko godina nakon ipak su odlučili prestati koristiti takvu izmjenu. Tijekom Drugog svjetskog rata praksa je ponovno zahvatila Europu, dapače Hitler je države koje bi osvojio (poput Danske i Poljske) tjerao da se podvrgnu tom standardu.
U Njemačkoj su sat pomaknuli za sat i 40 minuta, time promijenivši vremensku zonu sa "Nizozemskog vremena" na aproksimativno sinodičko vrijeme (sinodički dan) i prilagodili CEST-u.
Poslije rata mnoge su države zadržale to računanje vremena, a Velika je Britanija čak jedno vrijeme bila dva sata ispred standardnog vremena. Kasnije je dio država u Europi napustio praksu jer ih je podsjećala na rat. Ljetno računanje vremena opet se pojavilo ruku pod ruku s još jednom krizom, onom nafte 1973. godine kada je OAPEC uveo embargo, a cijene su skočile u nebesa i potaknule recesiju.
Francuska je prva "oživjela" ljetno računanje vremena 1976. godine. Do kraja sedamdesetih, većina je Europe opet mijenjala satove dva puta godišnje. 1996. godine EU je standardizirala "raspored" uz iznimku Islanda.
Mijenjanje pravila je proces koji će dugo trajati, posebno ako zemlje odaberu različita pravila.
"Komisija predlaže ukidanje polugodišnjeg pomicanja sata za cijelu EU, postavlja jasan i kratak vremenski okvir kako bi promjene stupile na snagu te potiče konzultacije na nacionalnoj i europskoj razini kako bi se osigurao koordinirani pristup među državama članicama. Zakonodavni prijedlog nastoji osigurati da se sve izmjene dogode na koordinirani način između susjednih država članica kako bi se zaštitilo pravilno funkcioniranje unutarnjeg tržišta i izbjegla fragmentacija. Kako bi prijedlog Komisije stupio na snagu na vrijeme, Europski parlament i Vijeće EU trebaju ga usvojiti najkasnije do ožujka 2019. godine", naglašava Škrlec
