Njegova rekonstrukcija glasi: "Događaj od 5. XII. 1918, kad je na Jelačićevom trgu došlo do sukoba između jednog dijela vojnika zagrebačkog garnizona i odjela Narodne straže koji su sačinjavali uglavnom mornari i sokolaši, kojom prilikom je palo oko dvadeset ljudi, što mrtvih, što ranjenih (točan broj im nije nikad utvrđen), bio je incident koji neposredno nije prešao lokalno značenje, ali je politički svejedno imao izvjestan učinak na stvaranje atmosfere u prve dane opstanka nove države. Događaj je sve do današnjega dana ostao prilično neobjašnjen u svojim detaljima, a njegovi stvarni akteri ostali su nepoznati... Uoči odluka Narodnoga vijeća o dolasku u Beograd diskusija o monarhiji i republici, dotad stvarno ograničena na političke krugove, počela se prenositi u mase... Zagrebački garnizon sastoji se uglavnom od bivše 53. pješadijske pukovnije i bivše 25. domobranske pješadijske pukovnije. Ta se vojska sastoji uglavnom od dobrovoljaca i najmlađega godišta i razmjerno velikog broja oficira; te čete uspjelo je za to kratko vrijeme zamjerno disciplinirati, što najbolje svjedoči činjenica da su dale jaki kontingent vojnika za okupaciju Međimurja. Naročito je disciplinirana i pouzdana bivša 25. domobranska pukovnija; momčad i oficiri uzgojeni u komandi na domaćem jeziku kao izrazito hrvatska pukovnija, lasno se prilagodila novom stanju; kroz cijelo vrijeme studenoga daje straže i vrši sigurnosnu službu bez većih incidenata; njezinom komandantu puk. Kućaku ujedno je povjerena komanda nad cijelim zagrebačkim garnizonom. Dan nakon proglašenja ujedinjenja održana je velika manifestacijska proslava... U kasarnskom je krugu objašnjeno momčadi značenje događaja; momčad bez pogovora prima to objašnjenje. U krugu bivše 53. puk. kod toga akta došlo je međutim do protestnih poklika; tu se moglo opaziti da agitacija protiv novoga stanja zahvaća teren; na sudskoj raspravi je utvrđeno da je agitaciju provodio neki narednik Murk, o kojemu točnije podatke nitko nije mogao pružiti; znalo se samo da potječe iz krajeva koje je Italija okupirala i da je nakon 5. XII. netragom iščezao... Sam pokušaj puča, kako svjedoče podaci sa sudske rasprave, bio je organiziran vrlo smišljeno, po unaprijed spremljenom planu. Uzbuna je buknula u vojarni 53. pukovnije, gdje se grupa vojnika uspjela domoći nekoliko mitraljeza... Pobunjenici su zapovijedili glazbi da zasvira koračnicu, čule su se komande za hodni postroj i na čelu s glazbom krenula je 25. pukovnija naprijed: na začelju su joj se pridružili pobunjenici 53. puk. Kao uvijek kad glazba svira, s kolonama vojnika krenula je i masa svijeta; kolonu je vodio navodno spomenuti zagonetni narednik Murk. Do prvog sukoba došlo je između kolone na raskršću Frankopanske ulice i Ilice; koloni se suprotstavio odjel mornara; ispaljeno je nekoliko hitaca u zrak, a mornari su uzmakli. Stvarno je time bio pobunjenicima otvoren put kroz Mesničku ulicu u Gornji grad, gdje bijaše sijelo Narodnog vijeća, koje su, prema kasnijoj optužnici, pobunjenici namjeravali zauzeti i uhititi; no to se nije dogodilo: uz svirku glazbe, klicanje i pokoji hitac u zrak vojska je dalje išla Ilicom... Kad je vojska stigla do Jelačićevog trga, dočekana je paljbom iz mitraljeza; od te paljbe uglavnom su pali slučajni radoznalci; na paljbu mitraljeza odgovorili su i vojnici. Pucnjava je potrajala tek minutu-dvije, a onda su se i masa i vojnici razbježali. Iste je noći cijeli zagrebački garnizon razoružan i slijedećeg dana se pristupilo hitno likvidaciji tih dviju pukovnija; još iste večeri, 5. XII. preuzeli su vojničku službu odredi srpske vojske, koji su posljednjih dana stigli u Zagreb i koji dotad nisu napuštali vojarne. Oružana snaga Države Narodnog vijeća bila je 5. XII. stvarno likvidirana. Formalno će 10. XII. biti likvidiran vojni odsjek Narodnoga vijeća, a sve njegove funkcije preuzeti će misija srpske vojske.".
Rudolf Horvat (1873-1947), hrvatski povjesničar i političar, dugogodišnji Radićev sljedbenik, tijekom NDH tiska knjigu "Hrvatska na mučilištu" (1942.), nastojeći svoj historiografski rad približiti što više vladajućem ustaškom duhu i propagandi. Unatoč tom nastojanju ondašnji čuvari čistoće ustaške revolucije zaplijenili su mu knjigu jer da je premalo ustaška! No to nije omelo njegovo postavljanje za profesora povijesti na Vojnoj akademiji, a potom i na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.
Štoviše, 1942. bio je zastupnik u Hrvatskom državnom saboru. Događaje od 5. XII. 1918. Horvat je nastojao prikazati u nacionalnom revolucionarnom duhu, kao borbu republikanskog hrvatstva protiv monarhističkog srpstva i hrvatskih "slavosrpskih razbojnika". Izvještavajući sa suđenja, Horvat ne donosi ništa osobito novo. No zamjera što su policijske snage Narodnog vijeća intervenirale protiv vojnika, koji da su manifestirali za republiku a protiv srpske monarhije. Takvo stajalište nije moglo osobito ugrijati ustaška srca 1942. godine.
Dakako, R. Horvat, kao endehazijski interpret događaja od 5. prosinca 1918., krivicu za nevine (boljševike?), svakako i jedino, hrvatske žrtve (iako to nije točno) pripisat će srpskoj vojsci (što također nije točno) i Hrvatima jugoslavenske orijentacije. Tko je i zašto potaknuo pokret vojske iz donjoiličkih vojarni prema Jelačićevu trgu, Horvat ne kaže.
No da su boljševički agitatori imali udjela u propagiranju republikanskih nazora u vojsci, po uzoru na sličan rad u Rusiji, dokazuje i optužba SO NV-a, koje je preko svojih agenata doznavalo za podzemne aktivnosti i republikansku agitaciju te znalo za pokret vojske koji je onako tragično završio. Drugo je pitanje zašto su boljševički aktivisti imali malo uspjeha, za razliku od mađarskih, u kaotičnom stanju nastalom pri izlasku iz stare i ulasku u novu državu.
Među faktore koje treba respektirati svakako je i nazočnost Antantinih jedinica i srpske vojske, kao odlučnog branitelja interesa buržoazije i odlično organizirane sile koja sluša svoje naredbodavce.
Srpski povjesničar Vladimir Dedijer (1914-1990) vjerojatno je najtočnije ocijenio ulogu te vojske, ali i istaknuo teškoće koje su stajale pred novom državom: "Zbog učešća u 5. decembru izveden je pred sud veliki broj oficira i vojnika. Osuđeno je 22 oficira, podoficira i vojnika na 69 godina i 10 meseci robije. U Hrvatsku su poslati hitno novi kontingenti srpskih i kolonijalnih francuskih trupa. To slanje srpskih trupa, a zajedno sa njima i francuskih kolonijalnih trupa, da uspostavljaju red u Hrvatskoj, bilo je jedan od najmračnijih poteza regenta Aleksandra. Srpsku vojsku, koja je pokazala toliko herojizma u odbrani svoga tla od ujedinjenih nemačkih, austro-ugarskih i bugarskih armija, regent je sada bacio protiv hrvatskih radnika i seljaka. Preživele borce takve vojske, kao što je bila srpska, regent Aleksandar slao je sada u bratoubilačku borbu. Time je on ujedno kršio ugled koji je Srbija, naročito u periodu između 1903. i 1914. bila stekla svojim unutrašnjim životom, koji je, uprkos ekonomskoj zaostalosti zemlje, imao u sebi dosta demokratičnosti, naročito za uslove i prilike na Balkanu."
U spominjanom dnevničkom zapisu od 5. XII. 1918. I. Kršnjavi zapisao je rečenicu: "Krene li Radić, nije mu potrebna nikakva pomoć.". Već tad karizmatični Radić mogao je povesti mase svojih sljedbenika u revolucionarnu borbu za stvaranje ili jedne republikanske Hrvatske ili federativne republike Slovenaca, Hrvata i Srba. Njegov pokret ne bi mogao biti stigmatiziran kao pokret poražene vojske Centralnih sila. Bio bi to pokret za nacionalno oslobođenje od talijanskih, srpskih i svih drugih presizanja na ozemlje i interese austrijskih Jugoslavena.
Međutim, Radić nije mogao preskočiti svoju građansku i legitimističku sjenu. Hrvati nisu narod od revolucije, ali jesu od (auto)destrukcije! A kad je došlo vrijeme da kroz Ustavotvornu skupštinu, legalno, utječe na karakter režima nove države – on se povukao. Sve su to bili kobni potezi. Jednako kobni kao i Mačekovo oklijevanje 1941. godine i predavanje vlasti ustašama.
