Potpisala je, ali i dalje nije bila u stanju odgovoriti gdje je tijelo. Kako bi to riješili policajci su je vodili po divljini, tjerali je da istražuje pustopoljine i nagađa gdje bi tijelo moglo biti. Tijekom dvije godine čak su je 60 puta odveli na "takve šetnje". Ista je priča bila i s Gudjonom.
Njega su, povrh svega, i šopali lijekovima za spavanje i kontrolu raspoloženja, što je pak utjecalo na njegovo ponašanje pa čak i karakter.
Osmog prosinca 1976. godine on je bio posljednji koji je priznao ubojstvo Geirfinnura Einarssona.
"Pitali su me 'jesi li bio u dvorištu u Keflaviku te i te noći'. Ja sam samo rekao 'jesam'. To je moje priznanje", kaže Gudjon.
Sada je cjelokupna šestorka rekla kako su upleteni u oba ubojstva, no iako je istraga trajala dulje od godine dana nije bilo fizičkih dokaza, priče su varirale i nisu se poklapale.
Usprkos tome policija je imala potpisane izjave kako su ili ubili Geirfinnura i Gudmundura ili pak pomogli riješiti se tijela.
Noćna mora nacije privela se kraju, tako su pisali lokalni mediji. Na konferenciji za medije Karl Schutz rekao je kako su "zločine počinili sitni kriminalci koji bi napravili sve što mogu da se dočepaju novca".
Gisli Gudjonsson je u međuvremenu, samo nekoliko tjedana prije, napustio policiju i otišao trenirati za forenzičkog psihologa. U sklopu svog istraživanja je i Gudjona Skarphedinssona podvrgnuo detektoru laži.
Schutz je bio bijesan, a kod Gudjona je skidanje s lijekova i detektor aktivirao osjećaj sumnje, više nije bio tako siguran da je sudjelovao u ubojstvu. Isto se, s vremenom, dogodilo sa svima iz šestorke. Počeli su povlačiti djelove priče, te insinuirati da ih je policijski pritisak i izolacija natjerala da govore (i potpišu) stvari koje ne misle.
Sud je to u potpunosti odbacio i 1977. uslijedile su presude - Saevar Ciesielski dobio je doživotni zatvor, ostalih pet kazne između 12 godina (Gudjon) i tri (Erla).
Gudjon Skarphedinsson, danas luteranski svećenik u zabačenom selu, tijekom 14 mjeseci pritvora i istrage pisao je dnevnik kojeg danas ne voli čitati.
Danas kada čita svoje rukom pisane zabilješke o ispitivanjima, priznanju i krivnji tvrdi da iako je to pisala njegova ruka, to nije bio on.
"Bio sam na lijekovima i pokušavao sam se uhvatiti za neke slamke spasa. Nisam to bio ja u pravom smislu riječi. Sada se ničega ne sjećam", kaže Skarphedinsson o kojem Gisli Gudjonsson kaže da je "školski primjer "sindroma nepovjerenja u memoriju".
Ono što to stanje može pokrenuti je izolacija, neprestano ispitivanje, susretanje s lažnim dokazima te neprekinuto stanje visokog emocionalnog intenziteta.
Kontroverzni je to koncept, piše BBC, posebno zato jer neki policajci to vide kao način na koji se kriminalci mogu izvući iz nevolje. Upravo je zato Gudjonov dnevnik važan - jer je kao tlocrt uma čovjeka koji polagano više ne vjeruje svojim sjećanjima.
Albert Skaftason, koji je radi pomaganja u zločinu odslužio godinu dana kazne, upravo je zato htio razgovarati samo i isključivo s Gudjonssonom koji je pak u arhivima pronašao šokantne fotografije sa već spomenutih "šetnji divljinom" u potrazi za tijelima i grobovima.
Članovi šestorke su na terenu natjerani da se "prave" kako ubijaju policajce na način na koji su, navodno, ubili svoje žrtve. Ponavljanje zločina i mjesta zločina nije neobično, neobično je i pokazatelj je to stanja očaja u to uključiti navodne zločince.
Albert i Gudjon su bili tipovi osoba koji su aktivno htjeli zadovoljiti policiju, no Erla, Kristjan i Tryggvi nikako nisu bili taj profil.
Odgovor je, kaže Gudjonsson, dio fizičke prirode, dio psihološke, a dio je, i dalje, misterij.
Koliko se sustav na njima iživljavao, pokazuje i čista statistika.
Gudjon je u samici proveo 14 mjeseci, a čak je i Erla od kćeri odvojena 105 dana. Tijekom tog vremena intervjuirali su je preko sto puta, a samo je tri puta bio prisutan njezin odvjetnik. Intervjui su se često odrađivali i tijekom noći, a regrutiralo se i zatvorske čuvare da se sprijatelje sa zatvorenicima te iz njih izvlače informacije.
Jedan nekadašnji čuvar kaže kako se Saevaru redovito glava gurala u kantu s vodom i govorilo mu se da će umrijeti ako ne prizna.
"I danas mi je neugodno radi svega toga, to je potpuni podbačaj pravde u takozvanoj civiliziranoj državi", kaže čuvar Hlynur Thor Magnusson.
Tryggvi Leifsson je u samici proveo čak 655 dana tijekom kojih je, potajno, pisao dnevnike koje mu je krijumčario jedan svećenik, i skrivao ih umjesto Leifssona.
Kada je pušten iz zatvora, i prije nego što je umro, dio dnevnika koje nije uništio pročitala je njegova kćer. Priznala mu je to dok je on bio na samrti, a njemu je, kaže kći Krisstin, zapravo bilo drago. Bio je sretan što ona sada zna njegovu stranu priče.
Upravo su i ti dnevnici pomogli Gisliju da slučajeve ponovno pokrene na sudu i da se opet, godine 2011., krene istraživati. Danas je zaključak kako nitko od njih nije imao nikakve veze, niti išta znao o nestancima dvojice muškaraca.
To što je islandska policija napravila utjecala je na živote šestorke više nego išta što im se dogodilo prije ili kasnije.
Gudjon je, kaže sam o sebi, takva ruina od čovjeka da ponekada i dalje vjeruje da je zločinac, dok Erla jedino što želi jest neku vrstu pravde, i da ih društvo prestane gledati kao kriminalce.
"Želim da moja unučad zna da nisam ubojica", kaže.
Saevar Ciesielski godinama je pokušavao izbrisati dosje i preokrenuti presudu, preselio se u Dansku gdje je živio na ulici i umro kao beskućnik.
Erla Bolladottir živi na Islandu s kćeri i obitelji, te azilante i doseljenike podučava jezik.
Kristjan Vidarsson ženio se i dobio dvoje djece, ali se rastao i prekinuo kontakte s njima. Radio je čitav niz neobičnih manualnih poslova. Živi sam u Reykjaviku i ne želi komentirati slučaj.
Tryggvi Leifsson bavio se uređenjem interijera te dobio troje djece, a umro je od raka 2009. godine.
Albert Skaftason ima obitelj i bavi se djecom s problemima u razvoju, a nikada javno nije komentirao slučaj.
Gudjon Skarphedinsson je luteranski svećenik koji je jedno vrijeme živio u Danskoj dok se nije vratio na Island.
U rujnu 2018. islandski je Vrhovni sud ukinuo kazne, i obrisao dosjee petorki, a Erla Bolladottir i dalje vodi kampanju da se izbriše njezina presuda o krivokletstvu.
I dalje se ne zna što se dogodilo Guðmunduru i Geirfinnuru, niti gdje su im tijela.