Opasnost od TTIP-a većini hrvatskih građana zvuči poput opasnosti od asteroida koji se približio Zemlji na samo trideset milijuna kilometara.
Vjeruju da je mogućnost da taj TTIP pogodi Zemlju jednaka mogućnosti glavnog dobitka na lutriji.
Oni pak koji znaju da se iza te kratice ne krije asteroid, nego Transatlansko trgovinsko i investicijsko partnerstvo, sporazum o slobodnoj trgovini koji SAD nastoji nametnuti Europi, čiji je sadržaj bio tajan dok nije procurio u javnost putem Wikileaksa, smatraju da nema ničega lošeg u TTIP-u, da je to običan sporazum poput mnogih drugih, običnom čovjeku nezanimljivih međudržavnih sporazuma.
Takvom stavu u Hrvatskoj pridonose podjednako domaća politika i većina medija koji svjesno umanjuju ili potpuno prešućuju opasnosti koje taj sporazum nosi; štoviše, fanatični pobornici neoliberalizma u političkoj, ekonomskoj i medijskoj sferi tvrde da će TTIP otvoriti stotine tisuća radnih mjesta, da će pridonijeti rastu ekonomije, standarda i općeg blagostanja.
Sve je to, naravno, kao i mnogo toga što dolazi iz političkih, ekonomskih i medijskih kuhinja, jedna velika laž.
TTIP je, prije svega, udar na socijalnu državu kakve su, svemu unatoč, još europske države, za razliku od SAD-a. Znaju to dobro, recimo, Nijemci, pa je njih 250.000 u subotu izišlo na berlinske ulice kako bi rekli ne TTIP-u, a taj masovni protest, zanimljivo, hrvatski mainstream mediji potpuno su ignorirali.
Potpišu li europske države taj sporazum, to će biti kraj javnih službi, prije svega zdravstva, obrazovanja i opskrbe vodom, koje bi se prepustile privatnim kompanijama.
Nadalje, taj sporazum dopušta da privatne kompanije pokrenu tužbu protiv neke države ako vlast te države, štiteći građane, donese neku odluku koja će prouzrokovati gubitak profita, što znači da su vlasti izabrane voljom većine građana podčinjene privatnim korporacijama.
Tako je, zahvaljujući jednom bilateralnom sporazumu, švedska energetska kompanija Vattenfall 2011. tužila Njemačku za šest milijardi dolara štete jer je vlada Angele Merkel donijela odluku o smanjenju ovisnosti o nuklearnoj energiji.
Što se pak otvaranja tisuća novih radnih mjesta tiče, TTIP bi značio upravo suprotno, gubitak radnih mjesta, a to priznaju čak i EU birokrati, jer amerikanizacija Europe, što je suština TTIPa, nosi sa sobom dodatno slabljenje sindikata i gubitak radničkih prava.
Amerikanizacija, nadalje, donosi i značajno smanjenje ili potpun gubitak europske regulative koja se odnosi na sigurnost hrane i okoliša.
To se ne tiče samo genetski modificirane hrane, koja je u Europi gotovo nepoželjna, dok u SAD-u čini više od dvije trećine ponude na policama nego i niza otrovnih supstanci koje se koriste u proizvodnji hrane i drugih proizvoda, na primjer kozmetike.
Podatak da je u zemljama EU-a na popisu zabranjenih supstanci u kozmetici njih 1200, a u SAD-u tek 12 supstanci, govori mnogo o tome što sve krije TTIP.
Afera s nedopuštenim količinama olova u ruževima, puderima, maskarama i drugim kozmetičkim proizvodima o kojoj je ovaj tjedan opširno pisano u 24sata, a posebno činjenica da Ministarstvo zdravlja odbija objaviti imena proizvođača u čijim su proizvodima pronađene nedopuštene količine olova, svjedoči o tome da su se neke odredbe TTIP-a već uvukle u Hrvatsku iza leđa njezinih građana.
Da aktualna vlast štiti tobožnji ugled kompanija, i da joj nije previše stalo do zdravlja onih koji su je izabrali. Nije, naime, dovoljno povući te proizvode s polica, jer mnogo je njih još u uporabi, i nužno je upozoriti građane na to da u rukama imaju otrov.
Pozivanje na Zakon o zaštiti tajnosti podataka, službene i poslovne tajne, kojim odgovorni opravdavaju uskraćivanje građanima prava da znaju tko ih truje, skandalozno je koliko i cinično. No cinizam je sinonim za obnašanje vlasti u današnjem svijetu.
Gdje je mreža kontrole građana sve gušća i gušća, dok su sustavi kontrole namirnica i drugih proizvoda sve propusniji. Gdje se prava korporacija i proizvođača povećavaju, a prava građana i potrošača smanjuju.
Građani imaju pravo znati sve i svašta, osim što jedu, kakve proizvode svakodnevno kupuju i upotrebljavaju, te kako se i na što troši njihov novac.
To je, nije naodmet ponoviti, i suština TTIP-a. Sporazuma koji će ubrzati socioekonomski proces u kojem se bogatstvo gomila u sve manjem broju ruku, a siromaštvo širi poput ljetnih požara koje nitko ne gasi.
Teško je, s tim u vezi, ne sjetiti se “misli” bivšeg ministra gospodarstva i prvog potpredsjednika Vlade Radimira Čačića koji je jednom prigodom kazao da je interes Agrokora identičan interesu Hrvatske.
To je, naravno, besmislica, mit. Mit koji kaže da su iznimno bogati pojedinci motori ekonomskoga i gospodarskog rasta. Da će 200 bogatih Hrvata stvoriti državu blagostanja, jer će novac pronaći put s vrha do dna piramide.
Taj mit je posljednjih dana srušen. Srušio ga je Centar za globalno ekonomsko upravljanje pri Sveučilištu Columbia.
U tekstu u Guardianu direktor Centra Jan Svejnar piše o rezultatima istraživanja koji jasno pokazuju da akumuliranje velikog bogatstva u rukama malog broja pojedinaca negativno utječe na rast BDP-a, te da ekonomije brže rastu ako bogatstvo nije koncentrirano u rukama nekolicine superbogatih.
Sumnjam, međutim, da će ta informacija pronaći put do mozga većine hrvatskih građana. Radije živimo u mitovima i lažima.
I dalje sanjamo o tome da će dio profita privatnih korporacija pronaći put do našeg džepa. Ili još gore, vjerujemo u to da je pitanje pobjednika sljedećih parlamentarnih izbora presudnije za našu sadašnjost i budućnost od pitanja TTIP-a.
