Velika područja naše zemlje ostaju bez ljudi. Stopa nataliteta je niska, a mladi se iseljavaju. Prosječna starost stanovništva porasla je za gotovo deset godina od popisa stanovništva iz 1961. godine. Popis iz 2011. pokazuje da je broj starijih od 65 godina prvi put premašio broj mlađih od 14 godina. Takvi negativni demografski trendovi odražavaju se na sve aspekte društva, a osobito na gospodarstvo, zdravstveni i mirovinski sustav, ravnomjerni razvoj Hrvatske te socijalnu skrb.
Uz negativno prirodno kretanje stanovništva, proteklih godina bio je izražen i trend iseljavanja, osobito mladih i obrazovanih. Naša je zadaća poboljšati uvjete življenja u Hrvatskoj - kako bi se zaustavio proces odlaska mladih. Bitno je da se mladi lakše odlučuju na roditeljstvo, da zaustavimo iseljavanje i omogućimo ravnomjeran regionalni razvoj Hrvatske, a ne da u pojedinim krajevima nedostaje populacije, ovako je, prije točno dvije godine, na konferenciji o demografskim mukama u Hrvatskoj govorio Andrej Plenković.
Tad, krajem veljače 2017., okupljenima u Smaragdnoj dvorani Hotela Esplanade prepričao je kratak sadržaj nečega što se zove "Strategije demografske politike Vlade Republike Hrvatske". Puna 24 mjeseca kasnije, krajem veljače 2019., demografi - pozivajući se na podatke Državnog zavoda za statistiku (DZS) - procjenjuju da u Hrvatskoj živi manje od četiri milijuna stanovnika ili najmanje od neovisnosti!
"Bitnija od broja stanovnika je loša dobna struktura stanovništva u Hrvatskoj, sve manji udio mladih do 14 godina u odnosu na starije od 65 godina. To sa sobom nosi teške gospodarske i socijalne probleme. Po udjelu mladih vidi se da će mnoštvo škola nestajati što znamo i bez procjene DZS-a jer već nestaje mnoštvo područnih škola u ruralnim naseljima", rekao je pročelnik Katedre za demografiju zagrebačkog Ekonomskog fakulteta, prof. dr. Anđelko Akrap.
Ako društvo nije spremno, a nije, pomiriti se sa useljavanjem bez kojeg nema kratkoročnog - najčešće ni dugoročnog - povećavanja broja stanovnika, onda je Hrvatska pred jednostavnim, ali i paradoksalnim izborom - ili će sadašnji broj stanovnika održavati daljim siromašenjem vlastitih građana ili će, konačno, netko mladim roditeljima objasniti da se djecu po rođenju upisuje u matične knjige i, odmah zatim, u HDZ.
Činjenice znaju biti surove i one kao takve govore kako je pravljenje puno djece najčešće zabava za sirotinju. Hrvatska je, uostalom, unutar SFRJ bila druga republika po standardu i predzadnja po broju članova prosječne obitelji. Jedino je Slovenija imala više novca i manje djece, za razliku od uvjerljivo najsiromašnijeg Kosova, na kojemu su obitelji rađale dovoljno potomaka za rukometnu ili, barem, košarkašku momčad.
Dobna struktura ovovremenih iseljenika i planovi za budućnost u kojima ne postoje trokatnice u zavičaju u kojem im se, dok oni postavljaju pločice ili voze taksije u Hamburgu, školuju djeca pod nadzorom supruga, majki i domaćica, pokazuje kako je i sad, kao i u vrijeme prvih odlazaka na takozvani privremeni rad u inozemstvo, primarni razlog seljenja ekonomski, dok je sekundarni posljedica smrti starih normi.
Osim malih plaća i egzistencijalne neizvjesnosti, mlade obitelji u nove domovine vodi i besperspektivnost njihove djece. Hrvatska je, naime, svoj najveći rast ostvarila u drugoj polovici prošlog stoljeća kad je, uz ostalo, bila i socijalno najprohodnija ili, u prijevodu, kad je bila društvo jednakih šansi i jednakih ishoda. U međuvremenu je ostala samo ovo prvo, a i to dijelom.
Teorijski, i danas djeca niskokvalificiranih radnika, domaćica, seljaka iz ljutih zabiti i samohranih majki s minimalnim plaćama mogu postati liječnice i programeri. Osnovna škola je obavezna, troškovi srednje mogu se podnijeti, a ni cijene studiranja nisu kao u državama kreditiranog obrazovanja. U praksi, međutim, i obitelji iz srednje klase teško podnose studiranje sinova i kćeri kojima, osim za skripte, kavu i javni prijevoz, treba još plaćati stan ili svako malo pokrivati neki nepredviđeni trošak školovanja.
No najveći problemi počinju tek kad prethodni i navedeni završe. Šanse onih čiji su roditelji profitirali od tranzicije ili su samo aktivni u, barem, gradskoj organizaciji HDZ-a puno su veće od šansi onih što su učili zahvaljujući ostacima socijalne države, da bi postali diplomirani socijalni slučajevi ili radili slabo plaćene poslove za koje treba znati osnovne matematičke operacije i abecedu.
Socijalna prohodnost, naime, podrazumijeva mogućnost da najbolji napreduju najviše, bez obzira na klasni status, obiteljski back ground ili političko opredjeljenje. Što o toj famoznoj socijalnoj prohodnosti misle u Vladi i HDZ-u, više od poražavajuće statistike govore obiteljska stabla nove stranačke generacije, svih onih sinova, posinaka i kćeri koji su na dopunsku nastavu išli u Bruxelles, a na prvo zaposlenje čekali onoliko koliko treba da se u nadležnoj službi zaprime njihovi dokumenti.
Sve dok je tako, a bit će dugo, demografske mjere izgledat će kao i ove dosadašnje - gašenje šumskog požara pištoljem na vodu. Zato nije pitanje hoće li demografi panično upozoravati kako smo pali na tri i pol milijuna stanovnika, nego hoće li to učiniti za dvije godine ili ranije. A hoće sigurno jer, kao i obično, mjere HDZ-a kojima se neki trend želi promijeniti podrazumijevaju promjenu nagore. Tko ne vjeruje, neka usporedi Plenkovićeve i Akrapove izjave - sadržajem identične bez obzira na protok vremena.
