Opažanje mora uvijek da se dopunjava pamćenjem, zato što su neodvojivi, piše Rudolf Arnheim, njemačko-američki psiholog, filozof, likovni i filmski kritičar te profesor psihologije umjetnosti, u knjizi "Dvadeset šest eseja za spas umjetnosti". Filipu Drači ovih dana nije do teoretiziranja. On, naime, ima puno većih briga i tema za razmišljanje.
Dvadesetčetvorogodišnjem Zagrepčaninu bi, umjesto zasluženog priznanja Hrvatskog društva likovnih umjetnika, moglo biti uručeno rješenje o zatvorskoj kazni dugoj od šest mjeseci do pet godina. Toliko se, prema važećim zakonima Republike Hrvatske, dobiva za kazneno djelo oštećivanja tuđih stvari. Tuđa stvar je, inače, spomenik dr. Franji Tuđmanu - rad kipara Kuzme Kovačića postavljen u Zagrebu, na raskrižju Ulica grada Vukovara i Hrvatske bratske zajednice - na kojem je Drača nacrtao srp i čekić.
Kovačićev golemi monument, s malo teksta i izvan svakog konteksta, veliki je komad betonske galanterije kod kojeg, kao i kod vrtnih patuljaka, labudova i patuljaka s ili bez Snježane, najviše vrijedi - materijal. Dračinom intervencijom, opažanje spomenika dopunjeno je pamćenjem djela onoga koji s postolja, zgužvan kao da je maloprije izašao iz centrifuge, dugim korakom ide ka ravno nigdje.
S tek nekoliko poteza rukom i koristeći se dostupnim, jeftinim materijalom, Filip Drača je djelo starijeg, etabliranog i cijenjenog kolege povezao s pitanjima njegova, Tuđmanova, i našeg vremena - vremena čije mjerenje počinje izborom prvog predsjednika neovisne Hrvatske, ali i vremenom koje još nije završilo, dijelom zato što svođenje računa podrazumijeva mirenje s grandioznim neuspjehom projekta za koji se okamenjeni lider deklarativno zalagao, te potpunim uspjehom onoga na čijoj je realizaciji zapravo radio.
Drukčije rečeno, srp i čekić pod nogama Franje Tuđmana cjelovit su prikaz jedinog njegova djela izvedenog do kraja i bez, uvjetno rečeno, krajnje uvjetno, ijedne mrlje. Ne treba griješiti i Tuđmanu pakirati krivicu za kolaps hrvatskih brodogradilišta i rafinerija, tvornica aluminija i trikotaže, konca i olovaka, sportske i obuće za planinarenje.
Prije točno trideset godina srušen je Berlinski zid, s njim i socijalizam, a bez jednog i drugog takozvano je slobodno tržište za 180 stupnjeva okrenulo odnos rada i kapitala, interesa zajednica i korporacija, pa su veliki svoje proizvodne pogone premjestili u Latinsku Ameriku ili Aziju, a mali - bez obzira na prirodu vlasništva - svoje otpremili u staro željezo.
U tom, vrlom novom svijetu, hrvatsko su gospodarstvo i njezina industrija, galopirajuće brzo razvijena nakon Drugog svjetskog rata, bili osuđeni na poraz, pa makar predsjednik republike bio i Stipe Šuvar.
Ono, međutim, što se nije moralo dogoditi, ali se jeste dogodilo, je pretvorba kompanija koje nisu imale dodirnih točaka s jeftinim kineskim radnicima i uvozom iz Bangladeša, smrt koncepta komunalne svijesti, povratak na klasne razlike iz vremena Kraljevine Jugoslavije i zaustavljanje svih emancipacijskih procesa vođenih od početka pedesetih godina prošlog stoljeća, pa do olovnih godina na njegovu kraju.
Zahvaljujući s jedne strane hegemonističkoj politici Slobodana Miloševića, a s druge novim globalnim okolnostima, Hrvatska neovisnost je bila neizbježna - samostalnost je, naime, zadesila i one zemlje koje nisu imale nikakve značajne independističke pokrete, poput Bosne i Hercegovine i Makedonije - ali je opću pljačku bilo moguće izbjeći, samo da ona nije bila cilj s, istina, ljepšim imenom: tranzicija.
Tuđmanova opsesija Bosnom i Hercegovinom i neskrivena srbofobija trajno su izmijenili njegovu ulogu lidera napadnute, dijelom okupirane države s mladom demokracijom.
Ni u drugim poslovima njegovi učinci nisu identični idealiziranoj slici koja se pokušava stvoriti. Kao partizanski časnik, istina jedan najmlađih s izuzetno visokim činom, nije bio u prvom ešalonu junaka NOB-a. Kao pjesnik i povjesničar iskazao se u svoj raskoši svojeg netalenta, pišući, blago rečeno, očajne stihove i debele knjige nakrcane rečenicama koje zvuče kao da im je autor kompjutorski virus.
Demontaža socijalističkog nasljeđa, i to u kompletu, od radničkih prava i socijalne protočnosti društva, preko postojećih, ali znatno manjih klasnih razlika, prava na kvalitetno obrazovanje svih, javnih dobara sa slobodnim pristupom građanstva ili njihovim korištenjem za opće dobro, pa do dostojanstvene starosti, Tuđmanov je projekt doveden do kraja i konca, praha i pepela. U općem uništavanju prvi je predsjednik bio i ostao neprikosnoveni šampion.
No nikakvo pamćenje o tome nije, sve do Dračine intervencije, dopunjavalo opažanje spomenika koji spada u onu umjetnost što - kako piše Gustave Flaubert u "Pismima" - "kad se sve zbroji, možda nije ozbiljnija od kuglanja", samo što autor, Kovačić, nije ni pomišljao da mu rad bude flaubertovska "velika šala". Da jeste, Dračino djelovanje bilo bi sabotaža na persiflaži, a ovako je i sabotaža i neophodna persiflaža u jednom.
Sudeći po reakcijama, svečanosti otkrivanja i kasnijoj epidemiji postavljanja Tuđmanovih spomenika, kipar je našao recept za umjetnost za narod. Mladi zagrebački ljevičarski aktivist je njegov rad svojom rukom i nakratko učinio djelom za prosvijetljene. Takvi su, međutim, em malobrojni, em lijeni, pa su oni koji se dive kamenu obavili posao policije koja između kritičkog uma i krivičnoga gonjenja nema nikakve dileme.
Naravno u ovom slučaju. U slučaju oskvrnjivanja nekih drugih spomenika, onih partizanskih i podignutih žrtvama ustaškog terora, ta se prokleta mogućnost izbora obično oteže do idealnog trenutka za počinitelje: do zastare kaznenog djela.
