Svojedobno je politički ekonomist Benjamin Friedman usporedio zapadno društvo sa stabilnim biciklom čiji se kotači nastavljaju vrtjeti uslijed ekonomskog razvoja. Ako bi taj pokret usporio ili nestao, stupovi našeg društva bi se urušili; demokracija, individualne slobode, društvena tolerancija, društvo bi se stalo raspadati, piše BBC. Svijet bi postao definiran stalnom borbom za resurse i odbijanjem ikoga izvan naše trenutne skupine. Ako ne nađemo način za stalni ekonomski rast, društvo će se urušiti.
Takva urušavanja civilizacija događala su se puno puno puta u povijesti i nijedna civilizacija nije bila neranjiva. Pokazalo se da se stvari uvijek mogu promijeniti i dovesti je do propasti, i to mimo prirodnih katastrofa poput udara asteroida, nuklearne zime, ubojitih pandemija. I dok je nemoguće sa sigurnošću predviđati budućnost, matematika uz fiziku i povijest mogu nam ukazati na neke dugoročne šanse zapadnih društava.
Safa Motesharrei, znanstvenik sa Sveučilišta Maryland, koristi kompjutorske modele kako bi što bolje razumio mehanizme koji mogu dovesti do lokalne i globalne stabilnosti ili kolapsa. Prema otkriću njega i njegovih kolega iz 2014., dva su glavna faktora: ekološki problemi i ekonomsko raslojavanje. Što se ekologije tiče, koliko god se tako i ne čini, tu su stvari više manje prilično jasne, posebno u vremenima kad klimatske promjene sve postojeće probleme samo pogoršavaju.
Da ekonomsko raslojavanje može dovesti do propasti civilizacije, i to samo za sebe, Motesharreija i kolege jako je iznenadilo. U takvom slučaju, elite guraju društvo prema nestabilnosti i konačno urušavanju tako što prikupljaju ogromne količine bogatstva i resursa, pri čemu ne ostavljaju ništa ili približno ništa za ogromno mnoštvo koje bi takvu njihov poziciju u društvu trebalo podupirati svojim radom.
Na kraju prvo kolapsira radnička populacija, koja ne može preživjeti s takvom količinom bogatstva koja joj je ostavljena, a onda padaju i elite. Takve nejednakosti mogu se vidjeti i danas. Desetina onih na svijetu koji najviše posjeduju i zarađuju, odgovorna je za onoliku emisiju stakleničkih plinova koliko ih ispušta preostalih 90 posto siromašnijih od njih. Zatim, pola ljudi na svijetu živi sa tri dolara dnevno po osobi ili i manje od toga.
Potrošnja, potražnja za resursima neko vrijeme može biti i viša od onih koje pruža neko područje ili planet. Ali u nekom trenutku to više ne ide i slijedi propast. "Ako bismo napravili racionalni izbor da smanjimo nejednakost, eksplozivni rast brojnosti ljudi, stopu zagađenja, sve je to savršeno izvedivo, možemo izbjeći kolaps i stabilizirati se na održivosti", kazao je Motesharrei za BBC. On smatra da čovječanstvo može donijeti takve odluke.
Neki drugi stručnjaci smatraju da to nije moguće, da to prelazi naše političke i psihološke sposobnosti. "Svijet neće uspjeti doći do rješenja klimatskih problema do kraja ovog stoljeća, naprosto zato što je to kratkoročno skuplje nego nastaviti po uobičajenom", kazao je Jorgen Randers, profesor emeritus za klimatsku strategiju na BI norveškoj biznis školi i autor "2052.: Globalne prognoze za sljedećih 40 godina". Naravno da siromašni prvi osjećaju sve negativne efekte.
Neke nacije već su u situaciji kanarinaca u rudniku. Sirija, npr., imala je izrazito visok natalitet, sve dok nije nastupila suša u 21. stoljeću, vrlo vjerojatno kao posljedica klimatskih promjena, opale su podzemne vode, poljoprivreda je jako trpjela. Izbila je nezaposlenost, posebno među mladima, izbilo je nezadovoljstvo i očaj. Mnogi su pohrlili u gradove, resursi više nisu bili dovoljni. Etničke tenzije odranije su se aktivirale, postale su plodno tlo za nasilje i sukob.
Povrh svega, vlada je uvela elemente neoliberalizma, ukinula je subvencije vode usred suše. Takva država dočekala je 2011. godinu. Poseban znak da svijet ulazi u zonu opasnog jest o nagla pojava "nelinearnosti", nepredvidljivih pojava u svjetskom poretku poput ekonomska kriza iz 2008., ISIL, Brexit, Donald Trump. Nešto slično su iskusili Rimljani. Do oko 100. godine pne proširili su se po lako dostupnim područjima oko Mediterana. Na tome su trebali ostati.
Transport brodovima bio je brz i lak, dok je po kopnu bio spor i težak. Carstvo je postalo razvučeno i u 3. stoljeću počeli su izbijati građanski ratovi i invazije. Carstvo je nastojalo zadržati područja čak i kad je vojska stala gutati ogromne dijelove budžeta, kad ju je pogodila inflacija. Mnogi smatraju da je početak kraja bio 410. godina kad su Vizigoti prodrli u Rim, no neki smatraju da se početak kraja osjetio i ranije. Iz primjera Rima i mnogih drugih carstava je da svaka kompleksnost ima svoju cijenu.
Uređena društva, kompleksna, jednako kao i složeni fizički sustavi koji, prema zakonima termodinamike, troše sve više energije kako su sve složeniji. Zapad se do sada branio fosilnim gorivima, zapravo je branio status quo. Ali u nekom trenutku više neće moći. Doći će trenutak kad više neće imati resursa za, npr., izgraditi zid za zaštitu od rastućeg mora oko, recimo, Manhattana.
Jednako tome, dok se oko bogatih država bude raspadalo sve više siromašnih, milijuni izbjeglica postajat će sve brojniji, dok pogranična obrana ne postane toliko skupa da ih se više neće moći zadržati. S jedne strane do tog trenutka na Zapadu je za očekivati razvoj nedemokratskih, autokratskih režima, s druge rast ekstremizma među ionako očajnim izbjeglicama. Do 2050. i SAD i Velika Britanija postat će drugorazredna društva s vrlo uskim elitama koje će živjeti dobro, a odlučivat će u ime svih ostalih.
Oni nezadovoljni ili uplašeni zatvarat će se u svoje izolirane grupe, i to one koje negiraju sve ostalo; nacionalističke, vjerski ekstremističke, znanstveno odbijajuće. A to je onda plodno tlo za sukobe bez ikakve potrebe da netko izvana izaziva probleme. Europa je, pak, blizu Africi i Bliskom istoku, tako da istog trenutka osjeća posljedicu svega što se tamo događa, ili što sama prouzroči. Pad civilizacije ne mora biti ni nagao.
Zapadna društva naprosto bi postepeno mogla zamijeniti neka autoritarnija poput Kine. Zapadna civilizacija nije izgubljena priča. Homer-Dixon predviđa da ima vremena do 2020. Usto, svim tim zemljama jasno je kako stvari stoje, ima tehničke mogućnosti to spriječiti, samo je pitanje da ustane i to politički dovede u djelo; raslojavanje i kod sebe i u svijetu, borbu za resurse, klimatske promjene.
