Anga pleme s Papua Nove Gvineje živi u okrugu Aseki, koje je toliko udaljeno od civilizacije da se i obična izmaglica smatra tajnim znakom duhova. No oni su imali i jedan od najbizarnijih rituala u drevnom svijetu: dimili su tijela svojih predaka.
Ovaj neuobičajeni način štovanja mrtvih intrigira već više od sto godina brojne antropologe, pisce i snimatelje, iako mnogi ne znaju što je točno istina a što laž u cijeloj priči.
Upravo iz tog razloga, novinar BBC-a je odlučio otputovati na mjesto događaja kako bi se osobno uvjerio u istinitost navedenih tvrdnji, koje mnogima zvuče krajnje nevjerojatno kad se zna da je ondje kanibalizam bio ustaljena norma ponašanja.
Nakon dugog i iscrpljujućeg putovanja po lošim (ili nepostojećim) cestama, napokon je s vodičem došao do sela Angapenda, odakle se trebalo kroz džunglu probiti do mjesta – ispod uvučenih stijena - na kojem su navodno sačuvane mumije.
Iako je putovanje bilo naporno (neke dijelove su mogli prijeći isključivo spustivši se na sve četiri), sve se isplatilo kad su stigli do mjesta s mumijama. A one su bile jezovitije nego što možete zamisliti.
Nezamisliva scena
Premazane crvenom glinom, bile su u različitim fazama raspadanja, s očito preprženim dijelovima kože i mišića koji su se jedva držali na kostima.
Neki su imali prorijeđenu kosu i sve nokte uvijene prema unutra, a izrazi lica su im bili u obliku vrištanja, s tim da su im kompletni zubi i očne jabučice iskočili iz lubanje.
Jedan leš žene je uz grudi imao pritisnuto napola mumificirano tijelo malog djeteta, što je djelovalo više zastrašujuće od svega drugog.
Ondje je bilo ukupno 14 leševa koji su bili raspoređeni na skelama od bambusa, da djeluju ili kao da su živi ili u fetalnim pozama unutar velikih košara. Četiri leša su se potpuno raspala, te su njihove lubanje virile ispod zemlje i trave.
Prilazak mumijama se pokazao vrlo teškim, jer nije bilo ravne površine na koju možete stati, te je djelovalo vrlo lako mogućim da ili tijela ili promatrač završe daleko ispod stijene: u džungli.
Ono što je posebno zanimljivo je činjenica da se tijela redovito nose u sela na restauraciju, ali i u muzeje na izložbe, a gotovo je nevjerojatno kako ljudi u tome uspijevaju budući da su krhka i djeluju kao da bi ih i malo snažnija oluja mogla razasuti po džungli.
Pa ipak, mumije se uvijek vrate na svoje početne pozicije.
Nikad nećemo saznati potpunu istinu
Većina današnjih spoznaja o mumijama temelji se na narodnim predajama, te čak i lokalni stanovnici nude različite verzije priča o njima.
Prva osoba koja je dokumentirala dimljene mumije bio je britanski istraživač Charles Higgins, koji je 1907. navodno naišao na njih, iako drugi tvrde da su Ange s praksom počele tek u vrijeme Prvog svjetskog rata, kad su ondje došle prve skupine misionara.
Većina je suglasna da je ritual okončan 1949. godine, kad su misionari preuzeli vodstvo nad Angama.
Ono što se zna jest da su tijela dimljena mjesecima kako bi se pročistili duhovi predaka. Nakon toga bi bili premazani crvenom glinom kako bi zadržali strukturu, te bi ih nakon toga namjestiti u odgovarajuće poze u svetištima u džungli.
Neki lokalci tvrde da se u ovom dijelu Papua Nove Gvineje nikad nije prakticirao kanibalizam, dok drugi tvrde da je pleme znalo jesti meso tijekom procesa dimljenja. Isto tako, priča se da bi za vrijeme dimljenja iz skoro pa balzamiranih leševa kapala mast koju bi Ange nakon toga koristili u pripremi hrane.
Njihovi potomci danas to poriču, no možda je o nekim tajnama iz prošlosti ionako bolje šutjeti.
