Antički grčki filozof Diogen bio je ekstremna ličnost iz mnogih razloga. Namjerno je živio na ulici, te je, u skladu sa svojim stavom da se ljudi ne bi trebali sramiti privatnih stvari u javnosti, pred drugima obavljao nuždu i masturbirao.
Platon ga je nazivao „ludim Sokratom“, a ostao je vjeran toj ludosti do kraja, kad je pred smrt prijateljima rekao da ne želi da ga pokopaju nego bace izvan zidina grada; kako bi ga pojele životinje.
„Što mi loše mogu učiniti divlje zvijeri kad ću i tako biti bez svijesti?“, upitao se Diogen, dodajući pitanje nije li mrtvo tijelo ionako tek prazna školjka, pa nema veze što se dalje zbiva s njim?!
Na njegova pitanja u svojoj je novoj knjizi – 'The work of the dead: A cultural history of mortal remains' – odgovore potražio i profesor povijesti s Berkleyja, Thomas Laqueur, koji tvrdi da je Diogen bio u pravu, ali i egzistencijalno - u krivu.
Naime postoje određene tenzije u vezi toga kako se ljudi odnose prema mrtvim tijelima.
Iako ono što osobu čini osobom nestaje u trenutku smrti, te stvarno ne postoji logičan razlog zašto bismo trebali skrbiti za te prazne ljuske, postoji ono „Da, ali…“.
Ljudi se stoljećima brinu za tijela pokojnika, i to barem od 10.000 godina prije Krista, Laqueuer piše, a razlog za to se krije u tautologiji: „Mi živimo s mrtvima zato što mi, kao vrsta, živimo s mrtvima“. A to nas uzdiže od drugih živih vrsta i čini kulturom.
Unatoč racionalizaciji Diogenove logike, većina neće moći zamisliti da baci tijela svojih bližnjih „iza zida“ i da ih ostavi na milost i nemilost prirodi. Mrtva tijela nam nešto znače zato što smo mi odlučili da nam ona nešto znače, te to traje od pamtivijeka, iako se tijekom vremena uvelike promijenio način na koji skrbimo za pokojnike.
Od crkvenih do javnih groblja
Laqueur to dokazuje na relativno malom povijesnom uzorku: zapadnoj Europi od 18. do 20. stoljeća. Priču je tako započeo s grobljima uz crkve, gdje su se pokapali mrtvi od srednjeg vijeka do početka 19. stoljeća, iako ponegdje i dulje.
Ljudi bi se pokapali u dvorištu župe u kojoj su živjeli (a ako su bili bogati ili pripadali kleru, mogli su to učiniti i unutar crkve), iako je to bio prilično naporan i prljav posao. Dvorište je stalno bilo zakrčeno tijelima, te nije postojalo mnogo grobnih oznaka. Kad su one i postojale, pisalo bi tek čije tijelo se tu nalazilo.
„Crkvena groblja su bila mjesta na kojima je zajednica pamtila mrtve koji su ondje pripadali, a ne mjesto na koje bi netko odlazio oplakivati pojedinca“, objašnjava Laqueur. Ondje je bilo gotovo nemoguće naći tijelo pojedinca, a svi su se zakapali u smjeru istok-zapad, kako bi bili u ravnini s Jeruzalemom - mjestom odakle se očekivao dolazak uskrsnuća.
Početkom 19. stoljeća, počela je opadati popularnost crkvenih groblja, i to iz više razloga. Bila su prenapučena, širio se jezivi smrad iz njihovog smjera, a i sve više aktivista se protivilo da su nehigijenska.
Laqueur pak ističe da su crkvena groblja uvijek bila puna tijela i smrdljiva, pa smatra da se pravi razlog pronalaska alternativnih groblja krio u masovnim kulturološkim promjenama.
Naime tijekom i nakon industrijske revolucije, ispred očiju ljudi se uklanjalo sve više neugodnih stvari. Mesari su počeli raditi u posebnim klaonicama, London je osmislio kanalizacijski sustav, te se smeće počelo uklanjati s ulica i iz rijeka. Isto tako su, očito, ljudi željeli i svoje mrtve maknuti iz gradova.
Prvo veliko groblje na zapadu je bio pariški Père-Lachaise, kojeg je izgradio Napoleon. To je inspiriralo gradnju novih groblja u Kopenhagenu, Glasgowu i Bostonu.
Za razliku od crkvenih groblja, ovo su bila odvojena mjesta isključivo za mrtve, otvorena za javnost i udaljena od prenatrpanih gradskih središta.
Jedan od razloga njihove popularnosti je bila i odvojenost od crkve, jer su se mrtvi napokon pokapali na neutralnom mjestu, bez obzira na vjeru ili željeni obred.
Katolička crkva je uvijek podsjećala ljude da mole za mrtve, kako bi pomogli dušama koje su ostale u čistilištu. No protestanti nisu vjerovali u čistilište, pa nisu smatrali ni da živi moraju moliti za one kojih više nema.
Prilika da ljudi žaluju za pojedincima
Također, za razliku od crkvenih groblja, ovdje nije u fokusu bila usredotočenost na preminule članove zajednice, nego sjećanje na pojedinca.
Isto tako, obitelji su napokon mogle biti pokopane zajedno na istom mjestu, što u prošlosti nije bio slučaj.
Javna groblja su omogućila ljudima da svoje sjećanje i pažnju iskažu i putem grobnica, nadgrobnih spomenika i epitafa, a mnogi su bili uvjereni da će njihovo ime, na taj način, i nakon smrti nastaviti živjeti, što je nešto čega se velik broj ljudi boji čak i više nego same smrti.
Iako je dolaskom kremacije postojao strah da će briga za mrtve biti umanjena, to se nije dogodilo. Niti se smanjila potraga za grobnim mjestima niti su ljudi zaboravili na urne nakon smrti bližnjih, nego su se nastavili brinuti za njih kao i za grobna mjesta, bilo da su ih negdje odložili ili da su pepeo prosuli na neko mjesto od posebnog značaja.
Ljudi se boje smrti, a na neki način savladavaju taj strah znajući da će nastaviti živjeti u sjećanjima drugih, čak i ako su svjesni toga da sva sjećanja s vremenom izblijede.
Dakle, iako je Diogen bio u pravu kad je tvrdio da su mrtva tijela samo ljuske, isto tako je zanemario činjenicu da se kroz opraštanje (sahranu), imamo priliku oprostiti od voljenih, da na grobu imamo priliku tugovati koliko god nam vremena za to trebalo, te da se, na određeni način, nadamo da će se to vratiti i nama, nakon što nas više ne bude. Drugim riječima, da nećemo ni mi samo tako biti zaboravljeni, piše Business Insider.
