Life
383 prikaza

Najpošteniji Hrvati: 'Tuđa sreća nam je nagrada'

Novčanik i kratice
DPA/PIXSELL
Priče ljudi koji su našli na desetke tisuće kuna, vrijedne mobitele i nakit te ih bez razmišljanja vratili pravim vlasnicima

I danas se rado sjetim pogleda tog čovjeka. Kako je krenuo prema meni, zagrlio me i rekao: ‘Bit ćeš mi prijatelj do kraja života’. Evo, i danas, toliko godina poslije, naježim se kad se sjetim tog trenutka, prisjeća se Damir Crnković susreta s čovjekom kojem je bez razmišljanja vratio 17.600 kuna, nekoliko mobitela i putovnicu.

U ljeto 2010. na zagrebačkom Britanskog trgu našao je torbicu s novcem, putovnicom i mobitelima. Vozeći mušterije, Damir je razbijao glavu. Ali ne kako će potrošiti nego kako vratiti novac. Dok je on radio, suprugu je angažirao da u imeniku nađe osobu na čije ime je glasila putovnica, a onda je na stražnjem sjedištu zazvonio jedan od mobitela. Damir se javio i brzo dogovorio susret te šokiranom vlasniku vratio njegove dragocjenosti.

- Nije mogao vjerovati. Bio je ganut, a i dan-danas mi trubi kad me vidi. Odemo i na piće. Ma divan je to čovjek - govori Damir. Vozač Radio Taxija od tada gotovo svakodnevno nađe mobitel, laptop, kišobran... Nekad nešto. Izgubljene stvari vraćao je i poznatim ljudima. Jednom je spašavao fotoaparat Jakova Sedlara. No čije god da je, Damir sve bez razmišljanja odmah vrati. Zadnja takva akcija bila je ostavljena kapa.

- U taksiju ju je zametnula starija gospođa. Ta kapa možda nije vrijedila više od 20 kuna. No čim sam je ugledao, pomislio sam da ju je možda dobila od unuke, da je pripadala njenoj kćeri, koja je možda, nedajbože, umrla. Svašta čovjeku prođe kroz glavu jer nikad ne znaš koliku vrijednost neka stvar ima za vlasnika. Rekao sam svojim dečkima da mi se jave kad ih pozovu na njenu adresu. Prolazili su dani, a onda mi je kolega javio da ide tamo pa smo dogovorili susret. On je dolazio iz Ilice, ja iz Frankopanske. Obojica smo stali na semaforu, gdje sam mu na brzinu dodao kapu. Svatko je nastavio svojim putem, ali ta gospođa me i danas uredno zove kad joj zatreba taksi - kaže Damir.

Cijeli sustav se angažira da se vrati makar i kapa

Damir Crnković | Author: Dalibor Urukalović/PIXSELL Dalibor Urukalović/PIXSELL

Ljudi su zaboravni. Ali kad nešto ostane u taksiju, cijeli sustav se angažira da se izgubljena stvar ponovno sastane s vlasnikom. Vlasnici izgubljenih predmeta zovu centralu Radio Taxija, a oni potom svim vozačima javljaju što se traži. I u većini slučajeva izgubljeno bude nađeno. Iako je i Damir u svojoj 23 godine dugoj karijeri taksista nalazio svašta, nikad nije pao u napast da nešto ne vrati.

- To je stvar morala i osobne kulture. Ljudi su uglavnom zahvalni. Ima i lošijih situacija, ne kažu ni hvala i ne pokažu ljudskost, ali to je njihova stvar. Daleko je više pozitivnih primjera – kaže Damir, koji često, kad mu je prazan automobil, na cesti “pokupi” pješake te ih, uz čuđenje, odbaci dio puta samo zato što mu je usput.

- Kažu mi da nisu zvali taksi pa ne vjeruju da ću ih besplatno odvesti, vade novčanik, ali što ću kad mene to ionako ne košta puno - skromno govori Damir.

Njegovo poštenje nije osamljen primjer. Poštenih ljudi ima posvuda. Oni bez razmišljanja vraćaju tuđe mobitele, nađeni novac, kojim su i sami mogli riješiti svoje probleme. A kad ih o tome pitate, skromno odgovaraju da bi na njihovu mjestu svi učinili isto. - Nije vam to za novine - gotovo su jednoglasni i jednostavnošću ostavljaju svakog začuđenim.

- Ne smatram da sam učinio nešto posebno. U svakom čovjeku postoji dobro, treba ga samo probuditi - uvjeren je Nikola Kapetanović, umirovljenik iz Osijeka.

Nemalo se iznenadio kad je tijekom uobičajene šetnje osječkim Donjim gradom između Dječjega kazališta i robne kuće Doma ugledao račun i na njemu prikvačenih 200 kuna. Podigao ga je i uputio se do poslovnice Vodovoda. Novcem s uplatnice platio je tuđi račun, a zatim uplatnicu s ostatkom novca poslao iznenađenoj vlasnici. Bilo je to u blagdanskom razdoblju, uoči Božića, prije tri godine. U upravi Vodovoda Nikoli su uručili poklon-paket kao zahvalu za poštenje.

Hrvoju Biliću iz Cerne, djelatniku Hrvatskih autocesta, vraćanje izgubljenih stvari postalo je rutina. Prije nekoliko godina na autocesti je našao torbicu turskog državljanina punu novca i dokumenata te ih je, nakon što je prvo obavijestio redakciju 24sata i zamolio pomoć u pronalaženju vlasnika, vratio nespretnom Turčinu.

Hrvoje Bilić | Author: Davor Javorovic (PIXSELL) Davor Javorovic (PIXSELL)

Hrvoju Biliću, hrvatskom dragovoljcu i ocu četvero djece, to je bilo već peti put da traži ljude i vraća im izgubljeni novac i dokumente. Za svoje postupke najviše “krivi” oca, koji ga je naučio da u kuću ne smije nikada donositi nešto što nije stvorio vlastitim rukama i pošteno zaradio. Hrvoje se tih riječi uvijek sjećao u situacijama u kojima je našao tuđi novac. I nikad se ni sekundu nije premišljao o ispravnosti svojih postupaka.

- Najviše sam našao 1992., čak 10.000 maraka! Čovjek iz Bapske baš je bio prodao traktor. Nije prošlo ni nekoliko sati od njegova gubitka, naišao sam i vidio novac. Odmah sam se dao u potragu za nesretnim čovjekom. I uspio sam ga pronaći. Htio me nagraditi, rekao sam mu da ni to ne dolazi u obzir. Postali smo dobri prijatelji. On više nije živ, ali povremeno se čujem i vidim s njegovim sinovima - priča Hrvoje Bilić.

Kao što tad nije htio uzeti nagradu, tako ni u svim drugim situacijama Hrvoje nikad nije uzeo ni kunu. Kaže, njemu je za pristojan život dostatna plaća, koju zarađuje na naplatnim kućicama. Ne želi zarađivati na tuđim mukama. Presretni vlasnici novca nudili su mu 20 posto od nađenog, ali Hrvoje ništa nije htio uzimati.

- Još kao dijete sam u tri navrata u selu našao kuverte u kojima su bile plaće mojih sumještana koji rade u šumariji. Naravno, svakome sam osobno kući odnio njihov novac - priča Hrvoje Bilić. Kaže da mu je možda troje od sto ljudi reklo da je budala. No to njega ne brine.

Bivši hrvatski policajac Zvonimir Mišković (50) u veljači je izazvao zanimanje njemačkih medija. Nasred ulice u Stuttgartu, gdje živi s obitelji, našao je novčanik s dokumentima, kreditnim karticama i 2500 eura te ga odnio u obližnju policijsku postaju kako bi pronašli vlasnika. O poštenom Hrvatu pisali su Bild, Stuttgarter Zeitung, Stuttgarter Nachrichten, o njemu su govorili na radiopostajama i u drugim medijima.

– Meni je to bilo sasvim normalno, odgojen sam da ne uzimam što je tuđe, pa me iznenadila takva pažnja medija. Novčanik je bio pun novčanica, ali i dokumenata, za koje bi tom čovjeku sigurno bio velik problem da ih ponovno vadi tri mjeseca - ispričao je Mišković.

Livio Velenik | Author: Hajrudin Merdanovic/PIXSELL Hajrudin Merdanovic/PIXSELL

- Poštenje se uvijek isplati. Novac koji nije tvoj, a ti ga uzmeš... Nema tu sreće - sliježe ramenima Porečanin Livio Velenik (80). Ovaj umirovljenik tri je puta vratio nađeni novac i nikad mu nije na pamet palo zadržati ga. Prije 40-ak godina našao je i vratio fascikl s čak 14 kuverti punih novca. Bile su to plaće za 14 radnika, koje je Livio uredno vratio.

- Nije bilo veće sreće za mene nego doznati da su radnici na vrijeme dobili svoj mukom zarađeni novac. Vratio sam jednom i 250 kuna božićnice koju su mi u gradu zabunom poslali dva puta. Čim sam je dobio, nisam razmišljao nego sam išao vratiti novac. Nekom je ta božićnica sigurno trebala. Gradska službenica nije mogla vjerovati da netko vraća novac. Našao sam jednom prigodom i novčanik pun novca i kartica te jedan skupi fotoaparat. Sve sam predao policiji i vlasnici su nađeni - ispričao je Livio.

Pošteni izgubio mirovinu, ali mu je nitko nije vratio

Livija svi znaju kao velikog poštenjačinu spremnog svima pomoći. Na svojoj se koži uvjerio da mnogi, nažalost, ne dijele njegov entuzijazam.

- Izgubio sam novčanik, u kojem je bila moja cijela mirovina. Iako sam se nadao da će mi biti vraćeno, jer ja uvijek vratim tuđe, nažalost, nitko to nikad nije učinio. Žalostan sam bio zbog toga, ali sam i dalje ustrajan u tome da sve što meni ne pripada vratim pravim vlasnicima. To me ispunjava - rekao je Livio.

Da oni koji imaju najmanje često najviše daju, pokazuje primjer jednog beskućnika. Alenko Barač Roje (64) tad je živio u trošnoj kamp-kućici u lučici Mornar u blizini Poljuda, bez struje i vode. Primanja nekadašnjeg dragovoljca Domovinskog rata nisu bila dovoljna da si unajmi nekakav mali stan ili sobu. Nije imao ni gdje kuhati, pa je povremeno išao u Caritasovu javnu kuhinju pojesti koji topli obrok.

Alenko Barač Roje | Author: Ivo Čagalj/PIXSELL Ivo Čagalj/PIXSELL

Upravo mu je jedan takav odlazak na ručak, u jesen 2006. godine, promijenio život. Izlazeći iz javne kuhinje, na ulici ispred sebe vidio je torbu. Otvorivši je, kako je sam kazao, zamaglilo mu se pred očima. Bila je puna novca, točnije, unutra je bilo 50.000 kuna.

- Uzeo sam je i odnio u pučku kuhinju, gdje su po dokumentima našli vlasnika i vratili mu novac. Mnogi su tad govorili da sam lud, ali ja taj novac nikad ne bih mogao zadržati. I da se opet dogodi isto, ja bih vratio novac. Ali s druge strane, nakon toga moj život se počeo mijenjati. Mediji, koji su zabilježili moju gestu, zainteresirali su se za moj slučaj, dosta se pisalo o tome gdje živim i kako. Dobio sam nagradu Ponos Hrvatske, a onda su se uključili mnogi dobri ljudi sa željom da mi pomognu pronaći pristojan smještaj. Zahvaljujući Draganu Primorcu i njegovoj udruzi ,Cro Unum koji plaćaju rentu, već nekoliko godina u Varošu imam garsonijeru i živim kao čovjek – kaže Alenko Barač Roje.

O sebi nikad neće govoriti kao o nekom heroju ili dobročinitelju jer to što je vratio novac smatra normalnim. Čak i u vremenima u kojima je živio u poluraspadnutoj kamp-kućici, nije se žalio. Iako priznaje da je tih deset godina bilo teško razdoblje, svaku buru i svaku kišu koja je curila unutra dočekivao je stoički. Koliko je moguće, održavao je kućicu i njezin okoliš urednim. Gotovo svakog jutra obrijao bi se u lučici, na otvorenom, a usprkos svojoj nevolji nije pio alkohol niti je pušio cigarete.

- Ma vidite da je sve dobro ispalo. Tko zna bih li danas bio živ da sam još ostao živjeti tamo. Zahvaljujući tih 50.000 kuna koje sam vratio, danas imam krov nad glavom – zaključuje Alenko potvrdivši onu staru da se dobro zaista dobrim vraća.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.