Kurtizana je manje od ljubavnice i više od prostitutke. Manje je od ljubavnice jer se prodaje. Više je od prostitutke jer sama bira ljubavnike. Kurtizana je zapravo profesionalka čija je profesija - ljubav.
U Platonovoj “Gozbi”, možda najpoznatijem djelu antike, ne pojavljuje se slučajno kurtizana Diotima koja muškarcima na gozbi objašnjava pravu prirodu erosa.
Za Kleopatru su tvrdili da je kurtizana
Za faraonesu Kleopatru rimski su kroničari uporno ponavljali da je kurtizana, “okrunjena bludnica”: njezin je izbor pao na dvojicu najmoćnijih muškaraca njezina doba, na Cezara i Marka Antonija. Potkraj srednjeg vijeka najpoznatija je po svojim bogatim i učenim kurtizanama bila Venecija.
Sredinom 19. stoljeća rasadnik tih raskošnih i slavnih dama postaje Pariz. Najpoznatije pariške krutizane iz razdoblja Druge Republike i Drugog Carstva živjele su poput prinčeva i grofova koji su ih uzdržavali, čak i bolje. Većina ih se mogla podičiti bogato namještenim stanom u nekom od poznatijih pariških bulevara, ali i dvorčićem u gradskoj okolici.
Kupale su se u zlatnim kadama, kreveti su im bili od ružina drva, haljina su imale na stotine, blaga toliko da bi ih držale u zasebnim sobama.
Zgode o kurtizanama Drugog Carstva prepričavaju se i danas. Možda su pariške kurtizane živjele bolje od svih svojih prethodnica i nasljednica: zadivljeni i zaljubljeni muškarci natjecali su se u skupocjenosti darova svojim miljenicama, od čega su kočije s četiri bajkovita bijela konja bile samo prosjek.
“Ženin je najvažniji zadatak”, piše Teophil Gautier, kovač pojma larpurlatizam, “da bude lijepa”.
Ljubavnici su im bili bogati i moćni ljudi
Nikada zadimljeni engleski klubovi u kojima lordovi uživaju u svojim cigarama i pićima nisu mogli nadmašiti prostrte stolove u stanovima pariških kurtizana: u njihovu su se društvu rado kretali razni bogati i moćni muškarci, aristokrati, političari, ali i umjetnici: od spomenutog Gautiera do Baudelaire, do Dumasa oca i sina, Victora Hugoa, do urednika novina, vlasnika izdavačkih kuća, kazališnih i likovnih kritičara, do slikara poput Delacroixa ili Gustava Dorea.
Mnogi od njih, ako ne i svi, bili su im ljubavnici. Njima kurtizane nisu ništa naplaćivale, jer uživale su u njihovim stihovima i slikama, a ambicioznije su i naručivale pozitivne recenzije njihovih nastupa u kazalištima. Jer neke su od njih bile i glumice, koje su se pojavljivale u operetama i vodviljima, nakićene zlatom, neke i u zlatnim cipelicama.
Madame Sabatier bila je Baudelaireova muza, Blanche d’Antigny nadahnula je Zolinu “Nanu”, a Dama s kamelijama inspirirala je Dumasa sina, ali i libreto “Travijate”.
Marie je nedostajao bogati društveni život
Bilo je naravno “veličanstvenih kokota” i nakon 1870, ali nikada u takvom broju kao za Drugog Carstva (1852. - 1870.).
Neke su od njih umrle mlade, neke su dočekale starost, neke su financijski propale, a druge pametnim investiranjem uvećale svoje blaga, ali većina ih je, nakon prohujalih godina slave i obožavatelja, živjela u moru uspomena i pomalo tugaljivo. Istinski su lijepe, prave ljepotice bile samo Alice Ozy, Marie Duplessis - Dama s kamelijama - i Caroline Letessier.
Među “velikim horizontalama” ipak se najviše ističe Marie Duplessis, Dama s kamelijama (1824. - 1847.).
Premda je već s dvadeset i tri godine bila mrtva, priča o njoj i dalje je živa. Rodila se kao Alphonsine Plessis, u Normandiji. Napuštena i od oca i od majke, već s 13 godina dolazi u Pariz. Trebalo je samo nekoliko sezona da postane najpoznatija i najomiljenija kurtizana svih vremena.
Bila je doista lijepa, duge, sjajne, tamne kose koja joj je padala sve do stopala, malena uvijek blijeda lica (nagovještaj skore bolesti i smrti!), savršeno velikih i okruglih očiju, te blage naravi i pomirljiva.
Često je znala reći kako osjeća da će brzo umrijeti, te se zbog toga ne želi ni s kim posvađati. Njezin put kurtizane prilično je neravan, jer našla se vrlo skoro u čudnoj vezi s barunom De Stackelbergom koji je činio sve da je pretvori u poštenu ženu: plaćao joj je luksuzan stan na trgu Madeleine i nastojao joj omogućiti sve što bi joj priskrbjeli njezini ljubavnici, a da nije odlazio u krevet s njom.
Podsjećala ga je na njegovu netom preminulu kći. Za uzvrat je Marie trebala živjeti pošteno, bez noćnih zabava i večernjih odlazaka u kazalište, čekajući kvalitetna prosca.
Uzalud: premda je živjela okružena zlatom, porculanom i cvijećem koje je obožavala (ne samo kamelije) Marie je nedostajao bogat društveni život kakav su vodile njezine pariške kolegice, mnoštvo muškaraca za stolom svake večeri koji joj se dive i zaljubljeni su u nju.
Postala je grofica, ali muža nije viđala
Uskoro se vratila starim, lošim navikama, noćnom životu i kazalištu, a ljubavnici su joj, među ostalima bili i Franz List i Dumas sin.
Liszt ju je prvi puta ugledao na kazališnoj premijeri i zbog nje neko vrijeme živio u Parizu koji je mislio samo posjetiti. No Marie se više zaljubila u grofa De Perregauxa, koji se njome nakon nekoliko divnih mjeseci veze oženio. Tako je postala grofica.
Uskoro nakon vjenčanja grofa su sustigli razni financijski problemi, tako da se par rijetko viđao. Ona je u to vrijeme bila već teško bolesna.
Posljednji put viđena je nekoliko dana prije smrti, u Palais- Royalu, na premijeri nekog vodvilja: “Otprilike pod trećom slikom prvog čina, u centralnoj (Marienoj) loži pojavila su se dva lakaja, od glave do pete u zlatnoj čipki, sa ženom u nosiljci - zapravo, sjenom žene, blijede i prozirne. Pred njom je, kao uvijek, bio golem buket kamelija.”
Koji dan nakon tog izlaska, Dama s kamelijama bila je mrtva.
Dumas sin je napisao zadivljujući roman
Zahvaljujući Alexandru Dumasu, koji je u tu mladu ženu djetinjeg lica bio zaljubljen, postala je besmrtna.
Sama njezina smrt potresla je Pariz tako duboko da se nekoliko dana nije ni o čemu govorilo osim o jadnoj Marie, pisao je Charles Dickens prijatelju iz Pariza.
Godinu dana poslije izlazi “Dama s kamelijama”: Dumas otac bio je nacionalno blago i sve je zanimalo kakvo je to djelo napisao njegov sin, kojem su tada bile dvadeset i četiri godine.
Sin je naslijedio očev živahan stil pripovijedanja i dijaloge, ali je sama tema bila dovoljno golicava da se roman proslavi: dobro se znalo za njegovu avanturu s Marie Duplessis i svi su je prepoznali u romanu.
Još se više proslavio kazališnim komadom istog imena iz 1852. zbog kojeg su kazališta bila puna, a dame su već unaprijed vadile maramice, znajući da će dobar dio predstave provesti u suzama.
