Broj trinaest smatra se toliko nesretnim da neke zgrade uopće nemaju trinaesti kat. Da bi i Apollo 13 mogao biti nesretan dalo se naslutiti nedugo nakon lansiranja. "Ljudima je bilo dosadno. Novine su o nama pisale na posljednjim stranicama", kaže Jim Lovell, jedan od astronauta koji su krenuli na sudbonosnu misiju.
55 sati i 46 minuta posada je završila obraćanje publici na Zemlji. Kako piše BBC, proveli su ih kroz zapovjedni modul i modul za slijetanje. Niti jedna velika mreža nije prenosila njihovo javljanje. Sy Liebergot, jedan od tehničara u Houstonu, sjedio je za svojom konzolom za nadgledanje Električnog okoliša i komunikacija (Eecom). Bio je on tako tek jedan od kotačića dobro uhodane mašinerije koja je upravljala letom astronauta prema Mjesecu i natrag. Čitavu filozofiju jasnog upravljanja usavršio je Chris Kraft koji je svoje ideje začeo tijekom testiranja zrakoplova. Kraft je kontrolu misije usporedio s orkestrom gdje postoje odvojeni dijelovi kojima upravlja kondukter. U slučaju kontrole misije riječ je o zapovjedniku letenja.
Sve zapovijedi su morale proći preko njegovog stola, a komunikacija s astronautima išla je preko komunikatora. "Trinaestico, imamo samo još jednu stvar koju bi trebalo uraditi. Kad ćete imati vremena, promiješajte svoje krio-tankove", rekao je tog sudbonosnog 14. travnja 1970. godine Jack Lousma, zadužen za komunikaciju s astronautima. U spremnicima su astronauti prevozili tekući kisik i vodik koji su služili za proizvodnju struje, a dobivali su i pitku vodu. Jack Swigert okrenuo je prekidače i tako je počela rutinska procedura.
Dvije minute kasnije čuo prasak i aktivirao se glavni alarm. Liebergot je polako privodio svoju smjenu kraju i bio je prvi koji je vidio da nešto nije u redu. "Podaci su odjednom postali potpuno krivi. Nismo imali pojma što gledamo", rekao je Liebergot, a prenosi BBC. Njegova smjena završit će tri dana kasnije.
"Houston, imamo neki problem. Čini mi se da nešto ispuštamo u svemir", rekao je Lovell u tom trenutku. Godinama kasnije, ispričao je u jednom dokumentarcu da je shvatio da su u velikim problemima. "Izgubili smo sav kisik iz jednog spremnika, a i drugi je bio na najboljem putu prema vakuumu svemira", prisjećao se on.
"Nikad nam nije palo na pamet da nećemo spasiti posadu. To jednostavno nije prihvatljiv stav u kontroli leta", priča Liebergot. Tristo tisuća kilometara dalje, Lovell i njegova posada nije bila tako sigurna u uspjeh misije.
Prvi korak bio je spašavanje posade tako što će se prebaciti u neoštećeni modul za slijetanje na mjesec. "Modul je bio jako krhak. Predviđeno je da samo dva dana prevozi dvije osobe, a mi ćemo ga sad morati održati na životu četiri dana s tri osobe", ispričao je Lovell. Tijekom nadolazećih dana, osoblje na zemlji radilo je bez prestanka, a spavali su po nekoliko minuta ispod stolova, samo kako bi spasili posadu. O snalažljivosti sviju uključenih možda najbolje govori činjenica da su koristeći selotejp, staru čarapu i komad plastike uspjeli osposobiti pročistač ugljikovog dioksida.
Čak i kad su prešli zapreke, čak ni tad nije bilo sigurno da će posada preživjeti. Naime, da bi osigurali preživljavanje morali su ugasiti grijanje padobrana. Tu se pojavio problem, ako se padobran ne otvori, posada će izginuti zato što će prevelikom brzinom udariti u Tihi ocean. Na svu sreću, padobrani su se normalno otvorili i posada je spašena.
