Velika pljačka knjižnice
Malo tko se još danas sjeća Aleksandra Millesa, mladića iz Zagreba koji je '80-tih godina prošlog stoljeća bio mozak jedne od najvećih pljački hrvatskog nacionalnog blaga. Tada je iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice u nekoliko godina ukradeno čak 1700 knjiga , među kojima i rijetki vrijedni naslovi iz 16., 17. i 18. stoljeća, čija je vrijednost procijenjena na oko dva milijuna tadašnjih njemačkih maraka . Većina knjiga nikad nije pronađena, a ostaje nepoznato i je li Milles knjige uništio ili prodao, i ako je gdje je novac završio.
Mladi Milles upoznao je 1980. Zlatka Kovača, tadašnjeg zaposlenika Nacionalne biblioteke. Ubrzo su uhodali 'posao' - Milles je davao Kovaču popis knjiga koje bi potom njegovi 'igrači', koji su radili u Odjelu zatvorenog spremišta, iznosili iz knjižnice. Kako je posao rastao Milles je kao pomagače angažirao dvojicu prijatelja - kuhara Berislava Lackovića i studenta Alana Mitrovića. Danju bi odlazili u NSB, gledali i raspitivali se za knjige. Potom bi iskoristili nepažnju i malo otvorili prozorsko krilo. Noću bi se vratili, provukli se unutra i trpali knjige u vreće. Uvijek su pazili da za sobom ne ostavljaju tragove. Knjige koje bi vraćali na police slagali su pažljivo da nitko ne primijeti da su pomicane.
Pet godina je Milles 'operirao' i zarađivao ogromne novce, no onda se potkraj 1986. dogodio preokret . Na granici je 'pao' austrijski antikvar s knjigama koje su potjecale iz NSK. Kradljivci su bili otkriveni, ali je trebalo skupiti dovoljno dokaza da ih se uhiti. Problem je bio što dokaza nije bilo jer je Milles knjige već prodao ili sakrio, i istraga se našla u slijepoj ulici. Trojac je tako nesmetano nastavio svoje akcije. Uoči Univerzijade 1987. počela je adaptacija fasade na knjižnici pa je zgrada bila prekrivena skelama i jutom da se ne bi širila prašina. To nije omelo kradljivce, penjali su se po skeli neopaženo i onda prevrtali knjižnicu bez straha da će ih netko vidjeti kroz prozor.
Početkom listopada 1987. Milles je zatražio od Kovača da u petak navečer ostavi otvoren prozor na prvom katu zgrade. Milles i njegova dva kompanjona 'naoružali' su se sendvičima i Coca-Colama te su proveli cijeli vikend u prostorijama knjižnice. U ponedjeljak 5. listopada prvi je pljačku primijetio voditelj Metropolitanske knjižnice Zagrebačke nadbiskupije, velečasni Vladimir Magić.
Pola godine poslije, 12. ožujka 1988. kradljivci su uhićeni. Angažiran je i Interpol jer je Milles knjige 'dilao' u Italiju, Austriju, Njemačku, Veliku Britaniju i SAD. U inozemstvu je pronađeno i vraćeno 68 knjiga. Prema navodima tadašnjeg tužiteljstva, Nacionalna i sveučilišna knjižnica ostala je bez više od 1700 knjiga , grafika, karti i ilustracija u petogodišnjoj pljački. No, koliko je doista ukradeno ne može se znati jer velik dio knjiga nije bio katalogiziran. Pretpostavlja se da je iz Metropolitane , crkvenog odjela biblioteke u vlasništvu Zagrebačke nadbiskupije, ukradeno 156 knjiga te 567 karata, grafika i ilustracija koje je Milles izrezivao iz knjiga.
NSK je u svom odštetnom zahtjevu navela štetu od milijun njemačkih maraka - 910.000 DEM za knjige i 98.000 DEM za ilustracije. Metropolitana je navela štetu od 1,1 milijun maraka - 864.000 DEM za knjige i 257.000 DEM za istrgnute i izrezane karte, grafike i ilustracije.
Pljačka Nacionalne i sveučilišne knjižnice spada u najveće u Hrvatskoj po materijalnoj šteti . Nikad nije ustanovljeno što je sve i koliko ukradeno. Istraga je ostala nedovršena, što zbog Domovinskog rata, što zbog toga jer su neki koji su radili na slučaju otišli iz Hrvatske.
Ostalo je otvoreno i pitanje gdje je završio novac kojeg je Milles zaradio od prodaje, u kojim bankama, u kojim državama. Ne zna se niti o kojoj svoti se radi, iako se on sam hvalio da je zaradio 40 milijuna njemačkih maraka.
Svećenik u grob odveo pet ljubavnika
Don Petar Zdravko Blajić (56) ubijen je u svom stanu u Splitu u rujnu 1996. godine . Susjedi ga nisu vidjeli tri dana pa su alarmirali policiju.
Policajci su, ušavši u stan 17. rujna, zatekli stravičan prizor. Svećenik je bio mrtav. Ležao je na leđima u hodniku. Tijelo je bilo umotano u plahtu, a preko lica mu je bio ručnik . Obdukcija je pokazala da je udaren tupim predmetom pa zadavljen.
Crkva se silno trudila spriječiti očevid. Tajnik nadbiskupije stajao je pred vratima Blajićeva stana i uvjeravao policajce kako nije potrebna temeljita istraga. Uskoro je postalo jasno i zašto. Policajci su pronašli tri čaše i punu pepeljaru , u sudoperu tri tanjura s tragovima gulaša. Međutim, šokantan je bio pronalazak u videorekorderu. Kazeta s pornografskim filmom prepunim scenama grupnog seksa. Sve je upućivalo na zločin iz strasti . Iako su izuzeli kvalitetne DNK uzorke koji pripadaju dvojici muškaraca, policija ni danas nema sumnjivce.
Nije pomogla ni svećenikova 'crna knjiga' s dvjestotinjak muških imena. Budući da nikada nije dospjela u javnost nagađalo se kako sadrži imena iz svijeta estrade, sporta, Crkve, vojske pa i policije.
Crna knjiga sastojala se od popisa najutjecajnijih splitskih homoseksualaca . S većinom je svećenik spavao, a neki su mu bili 'tiha patnja'.
Uslijedila su saslušanja koja su u nekoliko slučajeva završila tragično. Objesila su se dva poduzetnika, a zatim i Makedonac, otac četvero djece. Iz policije nikada nisu htjeli komentirati samoubojstva ni mogućnost povezanosti s ubojstvom Blajića ili imenima u knjizi.
U Splitu je nastala panika jer je Blajić zapravo bio četvrta žrtva među splitskim homoseksualacima. Prva dva ubojstva počinjena su na sličan način: u stanu žrtve, bez prethodne provale, bez tragova i ne iz koristoljublja, jer iz stanova nisu nestale nikakve vrijednosti. No, nikad nije dokazano da je Splitom harao serijski ubojica homoseksualaca.
Odnio obiteljsku sliku kao trofej
Radmila Marković (78) ubijena je 29. siječnja 2011. godine u prizemnom stanu obiteljske kuće u De Franceschijevoj ulici u Puli. Radmila je ležala na kuhinjskom podu u lokvi krvi s teškim ozljedama glave. Iako su na početku istražitelji vjerovali kako je starica pala, udarila glavom i preminula, obdukcija je pokazala da je umrla nasilnom smrću .
Još jedan trag u stanu ukazivao je na ubojstvo. I z stana je nestala samo fotografija Radmile i njezinog pokojnog supruga Janka. Ipak, druge tragove nisu pronašli pa su pretpostavljali da je provalnik ušao preko balkona . Možda je poznavala ubojicu ili je on prijevarom ušao u stan.
Ulazna vrata su bila zaključana , a u stanu je bilo upaljeno svjetlo. Policija nikada nije razriješila slučaj. Postojala je i teorija o profesionalnoj likvidaciji koja bi objašnjavala nestanak fotografije kao dokaz o izvršenom poslu. Ipak, još uvijek je sve na teorijama.
Tko je ubio mladog Hrvoja Turibaka?
U prizemnom stanu u zagrebačkom naselju Špansko, u Ulici Drage Gervaisa te je ljetne subote poslijepodne, 7. srpnja 2012. godine, mrtvog Hrvoja Turibaka (24) pronašao njegov mlađi brat Tomislav. Policija je već sljedeće jutro potvrdila da je riječ o nasilnoj smrti te da je Hrvoje ubijen oštrim predmetom.
Na vratima stana, u kojemu je mladić živio s roditeljima i mlađim bratom, nije bilo tragova provale. Već u nedjelju policija je Tomislava, mlađeg brata ubijenog, privela kao osumnjičenog za ubojstvo. Tomislav krivnju nije priznao, no policiji je bilo indikativno što na tijelu nije bilo tragova borbe niti tragova provale na vratima. Sumnjali su da je Tomislav, nakon što je u subotu poslijepodne nožem ubio brata Hrvoja (24), na rolama otišao do Jaruna zamesti tragove.
Vjerovali su da je negdje putem bacio nož i krvavu odjeću. No, ubrzo su istražitelji zaključili kako Hrvoja Turibaka (24) nije ubio njegov brat Tomislav (22). Kako su već prije pisali mediji, 3D simulacija je pokazala kako je Hrvoja ubio netko tko je visok oko 190 cm, a Tomislav je puno niži. Zbog novih je dokaza Županijsko državno odvjetništvo odlučilo odbaciti prijavu protiv Tomislava Turibaka (22), a ubojica njegova brata Hrvoja nikada nije pronađen.
Misteriozna smrt u Dubrovniku
Britt Kathryn-May Lapthorne (21) iz Melbournea u Dubrovnik je doputovala 17. rujna 2008. godine i odsjela je u apartmanu. Istog dana je otišla u obilazak grada i nikada se nije vratila. Posljednji put je viđena u noći na 18. rujna u diskoteci Fuego na Pilama, a njezin nestanak prijavio je vlasnik apartmana. Uslijedila je velika potraga. Osamnaest dana nakon nestanka, u moru je pronađeno tijelo.
Obdukcija je pokazala da smrt nije bila naslina, već da se vjerojatno radilo o nesretnom slučaju. No, obitelj Lapthorne to nije htjela prihvatiti. Tvrdili su da je Britt netko oteo, ubio i bacio u more. Izradili su fotorobot mogućeg 'otmičara', kojeg su objavili i hrvatski mediji.
Jedna od svjedokinja u dokumentarnom filmu prisjetila se kako su joj 10 dana nakon Brittina nestanka prišla dvojica muškaraca u klubu u Dubrovniku, od kojih je jedan glumio policajca. Druge dvije djevojke ispričale su kako ih je nepoznati muškarac htio ugurati u automobil. Pet godina nakon nestanka, Brittin otac Dale istaknuo je kako je hrvatska policija došla do ključnih poveznica u još neriješenom slučaju.
Do danas nije pronađena kamera koju je Britt imala sa sobom kada je nestala, a njena obitelj ističe kako ih muči činjenica da ispred kluba u kojem je djevojka bila nema nadzornih kamera, za koje su uvjereni da bi pokazale što je s djevojkom točno bilo. Hrvatska policija godinama je sumnjala na samoubojstvo, no 2013. su tu tezu potpuno odbacili. U policiji je smrt Britt Lapthorne još otvoreni slučaj , a australski mediji su prošle godine pisali da dubrovačka policija nije odustala od potrage za ubojicom djevojke.
