Između druge i treće godine djetetova života razvija se empatija. No ukoliko u obitelji ne postoji ljubav, prihvaćanje i bliskost, dijete, bilo muško ili žensko, ne razvije suosjećanje.
Takva djeca se afirmiraju u društvu na način da su seksualizirana ili agresivna, a dok napadaju druge ne osjećaju žaljenje i krivnju.
Djevojčice nasilnice sebe ne smatraju odgovornima za svoje postupke. Imaju takozvani vanjski lokus kontrole, što znači da vjeruju kako su žrtve same krive jer su ih izazvale, otele dečka ili nešto slično.
Stručnjaci naglašavaju kako se djevojčice danas drugačije odgajaju, pa je rezultat toga da se one više poistovjećuju s nasilnim herojima.
Ističu i problem takozvanog cyber bullynga, odnosno nasilja na internetu koji pruža još više mogućnosti za zlostavljanje i dogovaranje kako prema nekome biti što okrutniji.
Dogovor o tome kako napakostiti odabranoj žrtvi munjevito se proširi među mladima na internetu, a tu pokleknu i oni koji inače imaju normalno razvijenu empatiju.
Iako su dečki skloniji fizičkom nasilju, a djevojčice onom psihičkom i emocionalnom, ipak ponekad i to psihičko preraste u fizičke obračune.
Djevojčice imaju svoja društva, ekipe, i kad nekome žele nanijeti zlo, vrijeđaju ga, isključuju iz društva, ignoriraju. Pronalaze razne načine kontinuiranog psihičkog zlostavljanja, sve ovisi tko je trenutna žrtva.
Sustavno psihičko zlostavljanje se javlja već od prvog razreda osnovne škole. U kasnijoj, adolescentskoj dobi, djevojčice znaju biti iznimno okrutne jedna prema drugoj, vrlo često zbog dečki koji im se sviđaju.
Tada imaju razne ispade, pokušavaju kontrolirati jedna drugu ili svoju simpatiju, a sve to ide i do žestokih fizičkih obračuna.
Rigorozno kažnjavanje nije riješenje
Motiv im je pokazati se, biti velika u grupi i biti hrabra, steći neki status, što je isto kao i kod dječaka.
Takav način ponašanja uče od dječaka, te pokušavajući ih imitirati žele steći ugled i iskazati se u svom društvu. One na taj način pokazuju da su zapravo zakinute u nečemu te da su nesigurne u svom odrastanju.
Stručnjaci ističu da rigorozno kažanjavanje nije rješenje te se zalažu za sociopedagoške mjere, poput odgojnih mjera, savjetovanja i slično.
Djeca koja su agresivna (dječaci i djevojčice) i sklona nasilničkom ponašanju u pravilu odrastaju u obiteljima u kojima nema empatije i topline, osobito u ranom razdoblju djetetova života. To su djeca koja su prema vanjskim kriterijima dobro zbrinuta, uhranjena su, zdrava, dobro odjevena, imaju aktivnosti.
No roditelji više brinu o tome da sve bude dobro, a manje o tome kako se dijete osjeća i koje su mu emocionalne potrebe. Istraživanja pokazuju da roditelji djece koja su agresivna ne postavljaju granice, toleriraju nasilno ponašanje, a reagiraju kad im prekipi, i to često agresivno.
Žrtva 1, Sanja, Zadar
Dobila sam novu odjeću od roditelja, isprobavala je jedan dan kod kuće s prijateljicom, koja me fotkala pa sam slike stavila na svoj profil na Facebooku. Htjela sam samo ispasti zgodna, a slične fotografije ionako sve moje vršnjakinje objavljuju.
No ni u najgorim noćnim morama nisam mogla sanjati da će mi se zbog toga život u jednom danu pretvoriti u pravi pakao.
Fotografije su vidjele moje kolegice iz razreda i počele mi prigovarati da “što glumim nekog modela i pokazujem se po Facebooku”. Isprva nisam to shvaćala ozbiljno niti tome pridavala preveliku pozornost jer se radilo o curama s kojima se nisam previše družila.
No počele su to raditi sve češće, smijuljile bi mi se za vrijeme nastave i priču počele širiti ostalima u razredu. Jednog dana su me uhvatile ispred škole i počele me naguravati.
Govorile su mi da sam drolja i u jednom trenutku meni je prekipjelo i jednu od njih sam, dok sam se branila, ošamarila. Poludjele su...
Počele su me bjesomučno udarati šakama i nogama i ni sama ne znam kako nisam pala na pod jer tko zna što bi se dogodilo.
Okružile su me da ne mogu pobjeći, a kad god bih pokušala, jedna od njih gurnula bi me natrag u sredinu. Taj pakao trajao je nekoliko minuta, iako se meni činilo kao da traje satima.
Nekako sam se iskrala i plačući počela trčati kući dok su mi one dobacivale ružne stvari o kojima mi je neugodno uopće govoriti.
Nadala sam se da će, nakon što su napravile što su htjele, to mučenje prestati, no postalo je samo još gore. Drugi dan kad sam došla u školu, svaki odmor su mi pred cijelom školom na hodniku vikale da sam kurva.
Pratile bi me u stopu na WC i kamo god sam išla i vrijeđale me. Nakon nekoliko dana počele su mi u školu slati starije tipove, kojima su rekle da ću se s njima seksati za novac i ti likovi bi me čekali ispred škole i počeli mi se nabacivati.
Prestali su dolaziti kad sam im rekla da ću zvati policiju, no iste poruke dobivala sam preko Facebooka. Profil sam morala zatvoriti jer je sve postalo neizdrživo, a u zadnje vrijeme družim se samo s ljudima iz susjednog razreda jer iz mog više nitko ne želi razgovarati sa mnom.
Obratila sam se i pedagogici, no čini mi se da se i ona boji tih tipova pa mi nije mogla pomoći. Više ne znam što da napravim i morat ću se prebaciti u drugu školu.
Nastavak pročitajte na idućoj stranici.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
obicne klosarke,nalupat ih,oduzet mobitel i osisat na celavo
sramota