Nasilnice u hrvatskim školama: Bokserima razbijaju glave

Žrtva 2, Marija, Rovinj

Išla sam u lošiju osnovnu školu i zbog slabijih ocjena morala sam se prebaciti u drugu, koja se smatra uglednijom i boljom. 

U početku je sve bilo u redu, nisam imala nikakvih problema, no onda je netko izvalio da sam ja siromašna i jadna i da su me izbacili iz bivše škole, koja je bila “smeće”. 

Prvih nekoliko tjedana samo su me psihički maltretirali, stalno bi me gnjavili, a nisam imala ni previše prijatelja. Uzeli bi mi torbu i počeli po razredu pod odmorom bacati moje stvari i knjige uokolo i u koš za smeće, smijali su se i vikali “ovo je smeće, ovo je smeće”. 

To su uglavnom radile cure iz razreda, a onda su me jednom istukle na igralištu. Došle su do mene i pitale me “što radim ovdje, ovo nije moje igralište” i počele me gurati. 

Analiza Ekonomix "Plenković mora ići na izbore za spas Hrvatske"

U jednom trenuku su me gurnule na zid o koji sam udarila glavom i samo mi se zacrnilo pred oćima.

Otišla sam kući i nije mi bilo dobro pa su me roditelji odveli liječniku, koji mi je rekao da imam potres mozga.

Lagala sam da sam pala na igralištu, nisam ništa željela priznati roditeljima. Kad sam se vratila u školu, maltretiranje je polako prestalo, a ja sam u međuvremenu našla dečka. 

No, nekoliko tjedana kasnije vidjele su me kako sjedim s njim na klupi i opet me počele gnjaviti. Prvo su mi pred njim vikale da sam kurva, ne znam, valjda su bile ljubomorne jer nijedna od njih nije imala dečka. 

Otišli smo od njih, a drugi dan kad sam došla u školu ponovno su mi govorile da sam kurva i u prolazu bi me jedna od njih tu i tamo ošamarila. 

Sve su ispričale i dečkima iz razreda, koji su me počeli “šlatat”, pogotovo kad je došlo ljeto i kad smo nosile laganije majice.

Na maturalac nisam htjela ni ići i sva sreća što je škola brzo završila pa sam otišla u srednju jer ne znam kako bih to više izdržala. Danas kad me sretnu, prave se kao da me nikad nisu poznavale.

Nasilnica, Mirna, Zagreb

Tukle smo se bokserima, palicama, teleskopskim palicama, nisu to bile ženske šore, kak ljudi misle - čupanje, šamaranje... Znalo je bit i stvarno brutalno.

Jednoj curi sam vukla glavu po šljunku da sam joj svu facu uništila i danas ima rupe po licu, jednoj sam slomila ruku, kasnije mi je bilo žao, ali već je bilo gotovo, ispričala nam je 18-godišnjakinja, učenica 4. razreda jedne zagrebačke gimnazije.

Prvi put sam se potukla u 7. razredu osnovne škole. Ne sjećam se više zbog čega, obično je razlog bio svađa dviju cura oko dečka. 

Svaka bi pozvala po nekoliko prijateljica da se potuku. U početku nas je bilo pet-šest cura, ali znalo nas je biti i puno više. Razlozi su uvijek bili banalni. 

Thinkstock

Svađa oko dečka ili neki trač, recimo netko kaže da je neka cura pričala nešto loše o tebi, ti je nađeš i nabiješ, nije bitno ni je li to istina. Često je bio dovoljan i samo jedan krivi pogled, neka te odmjeri ili ti dobaci nešto i ti je istučeš. 

Ako bi išle van, a znalo nas je biti i 20-ak, nitko nije smio dirati nijednog dečka ako mi to nismo dozvolile, ne samo dečke iz našeg društva, nego i ostale. 

Mjesto tučnjave bi dogovorili, jedino smo uvijek pazile da nije ispred škole jer bi onda netko mogao zvati ravnatelja ili profeseore pa bi i starci mogli saznat. 

Uglavnom su se svi toga pridržavali jer ako ne bi došla na dogovoreno mjesto, onda bi je sačekale negdje, recimo na putu doma iz škole i tada bi dobila duplu porciju. 

Tako da je uvijek bilo bolje doći, pošteno se potući, nego bježat, pa pobrat više batina. Što se tiče mjesta, birale smo mjesto gdje je mirno, gdje nema ljudi, recimo okretište, nasip i slično, kako nas nitko ne bi mogao vidjeti i pozvati policiju. 

Ako bi ipak slučajno došla policija, onda bi lagale o tome zašto smo tamo. Jednom nam je na okretištu došao policajac i rekao da ima dojavu da se netko tuče. 

Ja sam se napravila blesava i rekla da to nije tu, da su otišli negdje i on je otišao bez provjere. Nikad mu ne bi palo napamet da sam se zapravo ja tukla. 

Uvijek bi se sredila za tučnjavu. Ko da idem van. Našminkala bi se i zrihtala. Da me vidi netko sa strane, tko ne zna zašto smo tamo, nikad ne bi posumnjao.

Opterećenje Ekonomix Porazno: Hrvatski porezi među najvećima u Europi

Znale smo obući širu odjeću, ako smo nosile oružje (mislim na palice i to, da ne bi ispalo da hodamo s pištoljima) da se ne vidi. 

Nekad bi skinule dio odjeće da se ne zaprlja, da ne bi ostali tragovi krvi ili nešto. Osim toga, uvijek sam pazila da me ne tuku po licu, kako starci ne bi ništa skužili. 

Znala sam bit sva plava po tijelu, sve me boljelo, ali se to ništa ne bi vidjelo. Jednom me boljela trtica, nisam mogla sjedit, a nekad sam i šepala, ali sam uvijek izmislila nešto, da sam uganula nogu ili slično. 

Nikad me nisu uhvatili jer nitko nije znao kako se zovem. Svega pet-šest cura znalo je moje pravo ime, a ostali su me znali samo po nadimku. 

Lagala sam im i o tome u koju školu idem, recimo umjesto u gimnaziju rekla bih da idem u frizersku ili nešto slično, tako da, ako bi netko i “cinkao”, nije znao moje prave podatke. 

Zato me ni policija nikad nije ćopila. Da jesu, da su mi starci saznali, ne znam šta bih napravila, ubila bi se valjda. Znali smo nekad i markirat iz škole kako bi se tukli.

Nastavak pročitajte na idućoj stranici.