Barbarski gusari, nazvani prema državi na sjeveru Afrike, ali i po svojoj okrutnosti, nisu imali previše problema s hvatanjem plijena. Većina brodskih posada, barem tako tvrdi portal Ozy, bila je toliko uplašena da su radije bacali oružje i podizali bijelu zastavu nego se hvatali u koštac s okrutnim gusarima. Spomenuti gusari su odlično surađivali s Otomanskim carstvom u 15. stoljeću i većinom su napadali kršćanske brodove. Teret bi ugrabili, a posadu i putnike često prodali u roblje.
Bio je to način života koji se dosta svidio jednoj mladoj muslimanki natjeranoj u bijeg nakon pada muslimanskog kraljevstva Gradande 1492. godine. Sayyida al-Hurra i njena obitelj pobjegli su u Maroko iz Španjolske. Tamo se Sayyida udala za guvernera grada Tétouana, a uspjela ga je i naslijediti na toj odgovornoj poziciji nakon njegove smrti. Međutim, ona nije bila zadovoljna time već se kasnije udala za sultana od Maroka Ahmeda al-Wattasija.
Usprskos svili i kadifi, Sayyida nije bila zadovoljna. Žudjela je za osvetom Španjolcima zato što su je protjerali iz domovine. Javila se gusaru Barbarossi, admiralu Otomanske flote, da njih dvoje zajedno zavladaju morima. Što im je i uspjelo tijekom 16. stoljeća dok su plovili uz odobrenje lokalnih berberskih vođa. Laura Sook Duncombe, autorica knjige Pirate Women: The Princesses, Prostitutes and Privateers Who Ruled the Seven Seas, kaže da ih je pratio ugled okrutnih i zastrašujućih gusara, ali ona sumnja da je većinom bilo riječi o ksenofobiji. "Na kraju krajeva, porobljavali su kršćane", kaže ona.
Dok su Europljani vidjeli Sayyide i gusare kao samo kradljivce i ubojice, Osmanlije, kaže Tom Verde, stručnjak za islamsku i bliskoistočnu povijest i pisac za časopis AramcoWorld, gledaju na njih ih kao "domoljube koji se bore za slobode i koji su stajali na prvoj crti obrane protiv europskih pokušaja upada i vladavine Magrebom"
Sayyida je bila "neosporni vođa gusara na zapadnom Mediteranu", tvrdi Fatima Mernissi u knjizi The Forgotten Queens of Islam. Ali, kao i mnogi vladari, uništio je novac i politika, kaže Verde. Promjene u savezništvima u regiji i poremećaji u trgovini pod njezinim vladavinom "zbog njezina naoružanog otpora europskoj invaziji", naposljetku je dovelo do puča, koji je okončao njezinu vladavinu. To je orkestrirao njen zet koji je iskrcao malu vojsku 1542. godine nakon pritužbi trgovaca da Sayyidini ispadi i tvrdoglavost negativno utječu na posao.
Kasnije, Sayyida se vratila u svoj rodni grad Chefchaouen, "gdje je proživjela starost i mirno umrla 1561. godine", kaže Verde. Legenda kaže da je posljednja islamska vladarica s titulom "al-Hurra", što znači "suverena žena". Ona ostaje nacionalna junakinja u Maroku zbog toga što se oduprla europskoj dominaciji. Do danas se gaje sjećanja na nju kao slobodnu i nezavisnu plemkinju koja je kralja Maroka natjerala da dođe k njoj zbog vjenčanja.
