Neradnica i menadžer solarija nove su balkanske zvijezde

Eto i to smo dočekali: pravo iz duboke anonimnosti u dnevne sobe nam je stigla i Steffani, devetnaestogodišnjakinja iz Splita, po zanimanju profesionalna neradnica koja, kaže, spava do sedam uvečer, zatim tulumari do jutra i... I eto. Nije malo, a ni lako, mora se priznati.

Naravno, juriš na gledatelje još jednog, osamsto dvadeset devetog reality showa do sada, Steffani nije izvela sama, ali je prva, hajde recimo tako, postala zvijezda, bez obzira na to što joj je za privlačenje pažnje trebao partner - Ervin iz Sarajeva, vojnik Oružanih snaga Bosne i Hercegovine i menadžer solarija(!).

Steffani i Ervin jedne su noći napravili isto što i, prema slobodnoj procjeni, nekoliko tisuća, ma desetaka tisuća, parova u Hrvatskoj: malo su pili i malo se seksali; samo što oni jedno drugome ujutro nisu mogli reći doviđenja, slagati da će se čuti i prešutjeti da su se združenim snagama zajebali: oboje su, naime, stanari Big Brother kuće i sudionici programa koji nije ogledalo društva. 

Društvo je pred ekranima i nema se kada ogledati, jer treba pratiti je li omiljeni lik jeo, počešao se, zaspao ili se upravo svađa s onim Makedoncem o tome može li se od paprika napraviti dvadeset i sedam ili samo dva-tri jela, s ajvarom na čelu kolone.

Kada je ono nekada davno u Hrvatskoj počelo emitiranje showa “Zvijezde pjevaju“ - realtyija u kojem se, što nije predstavljalo mali, ali jeste kratkotrajni pomak, tražilo da sudionici imaju nekog dara - Mišo Kovač je kazao kako se ta emisija treba zvati “Anonimni ljudi pjevaju“. 

“Nema tu nitko poznat“, dodao je. Malo je, samo malo pretjerao, ali samo ako govorimo iz pozicije onih što ne znaju da nitko ne može biti poznat, niti će biti, kao šibenski Johnny Cash. Broj stanovnika Jugoslavije malo prije njezina sprovoda, bio jednak broju onih što su posjedovali barem jednu ploču Miše Kovača: dvadeset i dva milijuna!

Nekako u isto vrijeme, Big Brother ranije, Farma kasnije, nevažno je, Saša Lošić – frontmen Plavog orkestra i autor filmske i kazališne glazbe, čovjek koji je jedva punoljetan svirao na turnejama na kojima se pet tisuća ljudi u publici smatralo slabim posjetom, konstatirao je kako više nema nepoznatih. 

Već su, dakle, tada, a nije bilo nedavno već davno, postojali televizijski formati za svakoga: emisije s dovoljno nastavaka da tko god hoće može, u najgorem slučaju, uhvatiti onih glasovitih, warholovskih petnaest minuta slave što, znamo, i nije mnogo, ali našeg čovjeka veseli.

Tako je, u najkraćem, nastala vojska slavnih zato što su slavni. Na - uzmimo to kao olakotnu okolnost pri suđenju kulturi trivijaliziranja televizije - određeno vrijeme.

Dvadesetak je godina prošlo od objavljivanja knjige “Neofolk kultura: publika i njene zvezde“, dr. Milene Dragičević Šešić, beogradske profesorice na tamošnjem Fakultetu dramskih umetnosti.

U tom, temeljnom djelu za izučavanje fenomena, uz ostalo, instant-popularnosti, dr. Dragičević Šešić se poslužila primjerom Fahrete Jahić, širim narodnim masama poznate kao Lepa Brena.

Prema spomenutoj autorici, Brena je bila prva zvijezda onog doba skrojena prema zapadnjačkom principu: jugoslavenska, narodna Barbie – ali bukvalno – dolazila je iz surovog prosjeka, iz provincije i radničke klase, a u isto vrijeme osvajala prostor ženske slobode i emancipacije, te pjevala, dakle komunicirala s publikom, njenim jezikom, interesima i emocijama.

Tinejdžerkama iz naselja solidarnosti i kuća iz predgrađa, bila je Brena na svaki način bliža od kćeri oficira JNA, buntovnica hermetičnog izričaja, heroinskih ovisnica trajno zgađenih zajednicom koja se kroz strogo nadzirani medijski prostor predstavljala boljom nego što jest.

Ključne sastojke tog recepta, primijenit će poslije sve naredne neofolk zvijezde: prije svega, neće mijenjati društvo nego će se prilagođavati njegovim promjenama na, naravno, gore; oblike ponašanja nove elite niskih estetskih i etičkih kriterija predstavit će i kao svoje i kao općenito društveno prihvatljive; dok će nivo podilaženja niskim strastima biti i ostati proporcionalan sve nižim strastima konzumenata neofolka u svim formama.

Navedeno, naravno, važi za Srbiju prije svega, ali ništa bolje u nas nije: mali balkanski narodi liče jedan na drugi više nego što bi htjeli. 

Prvi su to shvatili televizijski producenti pa su od narcizma malih razlika počeli, zbrajajući gledatelje sa širinom oglasnog prostora, pa sve pretvarajući u profit, malo različite narcise počeli gurati u ovdašnje verzije Truman showa, sve sa žderanjem, lokanje i jebanjem - kako majke jedni drugima, tako i međusobno.

Steffani iz Splita i Ervin iz Sarajeva, uz sve druge, blago rečeno, čudne stanare, samo su prolaznici u procesu deevolucije društva. 

Oni, međutim, za bolje i ne znaju: od trenutka rođenja, do ulaska u BB kuću, živjeli su na području na kojem je svakoga dana u svakom pogledu sve gore i gdje se za devetnaest ili dvadeset i četiri godine, koliko je promiskuitetnom Bosancu, pred masovnom publikom nije dogodilo ama baš ništa što bi dokazalo da dno nije iznad nas.

Nesreća u nesreći je, naravno, što se radi o kratkotrajnoj formi i brzogorećim zvijezdama, a publika – koju se, jednako, nikad ne može dovoljno ni podcijeniti, niti precijeniti, samo što su potonji radikalna manjina – ne popušta. 

Kada je prvi put u eteru završio kadar u kojem netko spava, leži ili jede, otvorena su ona vrata koja ne vode nikamo drugamo nego k ponoru u kojem ne postoji neprihvatljivo, nego samo ono što će biti gledano. Ma što to bilo. 

Idemo, dakle, dalje – u nove poraze i u izravnom TV prijenosu iz BB kuće u naše, gdje rastu nove zvijezde realityija.