U jednom od najgorih pokolja koji su se dogodili u modernoj povijesti Latinske Amerike ubijeno je gotovo 1000 ljudi, seljaka, žena, staraca i djece. Taj stravičan zločin dogodio se u selu El Mozote 11. prosinca 1981. godine, a počinili su ga vojnici salvadorske vojske, tijekom građanskog rata.
Bio je to jedan od najgorih pokolja u građanskom ratu koji je u Salvadoru trajao od 1980. do 1992. godine. Pokolj su počinili pripadnici vojnog bataljuna Atlacatl, kojeg su trenirale američke snage.
Taj je događaj šokirao svjetsku javnost, a činilo se da bi moglo doći do konačnog kažnjavanja počinitelja kada su se 2017. godine počeli iznositi dokazi protiv 20 bivših visoko rangiranih vojnih dužnosnika, uključujući i ministra obrane. No čini se kako neće biti pravde ni sada za one koji su ubijeni.
Amnestija za zločine počinjene tijekom građanskog rata, prijedlog je o kojem se razmišlja. Bio bi to Zakon o nacionalnom pomirenju, koji bi zapravo bio potpuna suprotnost, piše The Atlantic.
"Ovo je ismijavanje žrtava. I čine to u korist onih koji su počinili zločine", rekao je govoreći u parlamentu Amadeo Sanchez, koji je u vrijeme maskara imao osam godina. Preživio je jer je s ocem pobjegao u brda prije nego su vojnici stigli u njihovo selo.
Kada se vratio iz brda pronašao je tijela svoje majke, rođaka, susjeda, pa i jedne žene koja je bila upucana u glavu. Pored nje ležala je njezina kći, rođena dan prije pokolja. Prisjeća se slike djevojčice prerezana grkljana. I natpisa kojeg su vojnici krvlju napisali na zidu: "Jedno mrtvo dijete je jedan gerilac manje".
Taj planirani zakon limitirao bi kaznu za zločin koju bi bivši vojnik mogao dobiti, i uklonio mogućnost da oni koji su osuđeni za ratni zločin ili zločin protiv čovječnosti završe u zatvoru. Maksimalna kazna koju bi mogli dobiti bio bi rad za opće dobro od tri do 10 godina. No i to bi se smanjilo za osobe koje imaju više od 65 godina, a u tu kategoriju spada bivši ministar obrane José Guillermo García.
Optužbe protiv njega uključuju silovanje, otmicu, ubojstvo, i bit će odbačene, jer sudski mogu biti gonjeni samo oni koji su svojom rukom zločin počinili, a ne i oni koji su ga možda i naručili, što je u suprotnosti sa zapovjednom odgovornosti. Sve se vezano uz ovaj slučaj događa u San Francisco Goteri, glavnom gradu provincije u kojoj se masakr dogodio.
Oni koji su počinili stravičan zločin godinama izbjegavaju kaznu, a 1993. godine amnestirani su. Salvadorska skupština prihvatila je amnestiju, a istraga o masakru u El Mozote, zatvorena je. Vrhovni sud Salvadora potvrdio je zakon o oprostu 2000. godine.
Žrtve su svoj slučaj predstavile pred Inter-American Court for Human Rights, koji nije vidio ništa sporno u tim svim činjenicama.
"Oružane snage su pogubile sve te ljude na koje su naišle, starije odrasle, muškarce, žene, dječake i djevojčice, ubijali su životinje, uništili i palili plantaže, kuće, razrušili sve", smatra sud.
U listopadu 2012. tako je ovaj sud Salvador proglasio krivim za masakr, prikrivanje istog i za to što nisu pokrenuli istragu nakon rata. Naredili su vladi da ponovno otvori taj slučaj, kazni počinitelje i isplati kompenzaciju obitelji žrtava. Tako su se ujedinili i do tada razdvojeni članovi obitelji ubijenih, piše The Nation.
Tako su se žrtve vratile Vrhovnom sudu. Ovoga puta sud je presudio i zakon o oprostu proglasio nevažećim. Sudac u Goteri je 2017. godine primio optužene u sudnici i počeo uzimati iskaze od preživjelih i rođaka ubijenih obitelji.
"Slučaj El Mozote je važan i pozitivan korak za vladavinu prava i završetak vladavine nekažnjivosti u Salvadoru", rekla je američka veleposlanica Jean Manes.
No mogla je naslutiti što će se dogoditi i da će "zakon biti zamijenjen, što bi moglo utjecati na sposobnost procesuiranja ovog slučaja i ostalih".
Vijeće UN-a pozvalo je skupštinu da odbaci predloženi zakon.
"Izražavam ozbiljno zabrinutost zbog ovog pokušaja otvaranja vrata za amnestiranje i eliminiranje sankcija za teška kršenja ljudskih i humanitarnih prava i zločina protiv čovječnosti", rekao je Fabian Salvioli, posebni izvjestitelj UN-a.
"U ime naših voljenih Maure Clarke, Ita Ford, Jean Donovan i Dorothy Kazel apeliramo na vas da iskreno odbijete prijedlog zakona kojim se poziva na drugu opću amnestiju. To bi osobito u slučaju El Mozote, bilo još jedno negiranje čovječnosti onih koji su tako brutalno ubijeni".
Tog 10, prosinca 1981. godine posebno uvježban bataljun, prvi takve vrste kojeg su trenirale američke snage, okupio je sve ljudi iz malog i zabačenog sela El Mozote na glavnom trgu. Prisili su ih da legnu na tlo, pretražili ih i ispitivali o gerilcima, pobunjenicima koje su trebali eliminirati.
Nakon toga potjerali su ih u njihove kuće i zaprijetili im da iz njih ne izlaze, jer će ih upucati. U selu su ostali i tijekom noći.
Ponovno su ih okupili sljedećeg jutra, 11. prosinca. Razdvojili su muškarce, ženu i djecu i zaključali ih u crkvu, samostan i druge kuće. Nastavili su ih ispitivati, mučiti i ubijati. Oko podneva razdvojili su žene i starije djevojčice u posebne grupe, silovali ih i zatim streljani. Silovali su djevojčice koje su imale i 10 godina, a hvalili se kako posebno vole 12-godišnjakinje. Djecu su ubijali rezanjem grkljana, vješanjem sa stabala, a najmlađi među njima imao je samo dvije godine. Nakon što su ubili sve mještane, zapalili su selo. Tu su večer proveli u selu, a sljedećeg jutra otišli u obližnje selo Los Toriles i nastavili s ubijanjem, muškarce, žene, djecu, izvlačili su iz njihovih kuća, postrojili, upucali a kuće zapalili.
Pet dana nakon masakra Trinidad Ramírez, koji je radio dalje u planinama, vratio se u svoj rodni dom pokopati svoju majku, sestru, brata, osmogodišnju nećakinju i šestogodišnjeg nećaka. On i dvojica muškaraca iskopali su rupu ispod stabla, omotali tijela plahtama, pomolili se i pobjegli. Vojnici su još bili u blizini.
Vijesti o stravičnom zločinu pojavile su se u svjetskim medijima krajem siječnja 1982. godine. Pisali su o "pougljenim lubanjama", a stanovnici su novinarima dali popis sa 733 imena, većinom djece, žena i starih ljudi, tvrdeći kako su ih ubili vladini vojnici.
Salvadorska vojska dobivala je milijun dolara dnevno, njihova vlada negirala je masakr, i Reganova administracija složno s njima.
Sredinom 90-ih nakon što je rat završio UN je uvjerio vladu Salvadora da iskopaju ostatke sakristije u selu, gdje su prošli 143 lubanje, sve, osim njih 12, bile su dječje. Novinari su krenuli u istraživanja, a State Department pred Kongresom je negirao masakr. No članak istraživačkog novinara Marka Dannera iz New Yorkera "The Truth of El Mozote", pokazao je kako je masakr dogodio, i kako su službe u SAD-u za njega znale.
38 godina nakon pokolj je skoro zaboravljen. Pa čak i među onim koji su na tim područjima živjeli, posebno je zaborav bio prisutan u godinama nakon rata. Kako su godine prolazile, a ljudi nisu imali pristup stranim medijima koji su se bavili tom temom, raspravljao se i među građanima, tko je kriv za pokolj.
Mnogi koji su pobjegli prije njega, rat su proveli u područjima koje je bilo pod vojnom kontrolom. Tamo su im napunili glavu s lažnim prikazom onoga što se odgodilo - da su selo napali gerilci ili da su vojnici ubijali, ali ne civile, već gerilce u trening kampu.
Iako je ekshumacija uklonila bilo kakvu sumnju da je riječ o civilnim žrtvama, mnogi su smatrali da su gerilci izazvali bijes vojske. Mali broj preživjelih, među kojima i Rufina Amaya, koja se spasila skrivajući se ispod stabla dok su vojnici ubijali njezinog supruga, i četvero djece, bila je toliko istraumatizirana da o tome nije uopće mogla pričati.
To selo je i dalje u zabačenom dijelu zemlje, no više nije poput nekog grada duhova. Svake godine nekoliko stotina ljudi okupi se kako bi odali počast ubijenima. Sam će događaj iskoristiti i političke stranke za svoju promociju, posebno stranka FMLN, koju su osnovali gerilci nakon rata, zbog čega će pola mještana ostati u svojim kućama. Organizacija koja okuplja obitelji poginulih organizira posebnu proslavu.
Paula Portillo živi u blizini gdje su te '81. marširali vojnici. Ona, njezin suprug i njihovo petero djece zatvorili su se u jednosoban sat.
"Sve smo čuli", rekla je. Nakon što su prestali pucnji, popela se uz brdo i vidjela tijela svojih rođaka.
"Vratila sam se kući i otišla u krevet. Nikada nismo rekli djeci", prisjeća se.
Selo se teško oporavljalo nakon toga. Vlada je tijekom godina dala nekoliko milijuna dolara obiteljima stradalih, no s obzirom na veliki broj primatelja, maksimalan iznos kojeg je netko mogao dobiti bio je 20.000 dolara. Neki su s tim novcem popravili kuće, neki platili dugove, neki novac pospremili ispod madraca, drugi ga potrošili na alkohol, ili platili da im se djecu prokrijumčari u SAD.
Život se tih ljudi nije puno promijenio, a osumnjičeni vojnici, optuženih da su sudjelovali u masakru, nisu uhićeni, neki će reći zbog manjka dokaza, unatoč činjenici što su se tijela pronalazila gotovo stalno. Uz one lubanje pronađene 1993. godine, ostaci 43 ljudi pronađeni su u različitim grobnicama, 36 kostura ekshumirano je 2015. godine, a ostaci nekoliko stotina ljudi iskopani su tijekom deset godina.
Dok se nove lokacije tijela pronalaze građani Salvadora mogu dobiti poruku kako to nije neka povijesna relikvija, već je to i dalje mjesto zločina.
Ramirez je istražiteljima pokazao i gdje je pokopao svoju ubijenu obitelj. Nije vjerovao da će i dalje biti tamo, no u tjednima koji su uslijedili, istražitelji su iskopali ostatke tijela njegove obitelji, ali i obitelji njegovih rođaka. Pronašli su pet kostura, ispod drveta sapote, egzotične i jako otporne biljke.
