'The People's Republic of Amnesia: The Tiananmen Revisited', Louise Lim, nalazi se na vrhu nekoliko nominacija za prestižne svjetske književne nagrade. Lim priznaje da nije željela napisati tu knjigu. Čak ju je i sama pomisao na to užasavala, no podsvijest joj nije dala mira.
Kad je napokon potpisala ugovor za knjigu, urednik joj je morao obećati da je neće kontaktirati dok mu se ona ne javi, te je upozorila supruga da nikad ne želi o knjizi pričati kod kuće. Prije nego je počela s pisanjem, kupila je kompjuter koji nikad nije imao pristup internetu i držala ga je zaključanog u spavaćoj sobi.
Njezin strah je bio opravdan, jer je tema njezine knjige jedna od najosjetljivijih u suvremenoj Kini: smrtonosno suzbijanje prosvjeda na Tiananmenskom trgu 1989. godine. Kad je počela pisati živjela je u Pekingu, gdje je radila kao novinarka za stane medije, te je vjerovala da sve mora ostati tajnom kako bi osigurala sigurnost svojih izvora, ali i sebe.
Kad je prvi put živjela u Pekingu, 1991. godine, kao studentica, znala je voditi kratke, ubrzane razgovore o događajima na Tiananmenskog trgu s prijateljima koji bi joj se povjerili u javnim parkovima ili na napuštenim ulicama. Tijekom godina, to povjeravanje je prestalo.
Neki od ljudi koji su marširali i plakali 1989., počeli su braniti vladine akcije, prozivajući ih nužnima. A budući da je svjedočila boli nakon Tiananmenskih godina, Lim je željela otkriti kako je moguće u tolikoj mjeri promijeniti sjećanja i kako je kineska populacija postala suučesnikom u masovnoj amneziji.
Svi kao da su zaboravili
Za početak je napravila jednostavan eksperiment. Uzela je poznatu fotografiju mladića koji je blokirao kolonu tenkova i odnijela je na četiri kampusa. Od 100 studenata, tek je njih 15 znalo identificirati fotografiju. Drugi bi je upitali je li riječ o Južnoj Koreji ili Kosovu. Jedna djevojka ju je pitala o čemu piše, a kad je odgovorila 'O liu si' (četvrtom lipnju), zbunjeno ju je pogledala i pitala što to znači.
Inače, na tim studentskim prosvjedima za demokratizaciju, pojavilo je oko milijun ljudi, a komunistički vođe su tu prijetnju odlučili ukinuti slanjem vojske, pri čemu je došlo do pokolja između 2.000 i 3.000 ljudi (iako su kineske vlasti tvrdile da je ubijeno između 200 i 300 civila).
Lim je znala da su bilo kakve diskusije o ovim događajima i dalje povezane s cenzurom, praćenjem, zatvorom ili nečim čak i gorim. Oni koji su se usudili progovoriti javno prošli su kroz najgore zatvore, a neki su nestali.
Jedan muškarac s kojim je razgovarala, bivši službenik Komunističke partije, Bao Tong, već je toliko dobro znao ljude koji su ga pratili da ih je mogao primijetiti u krcatom McDonaldsu. Na te riječi Lim se uplašila, ali ne i Tong. "Kad nisu samnom, osjećam se izgubljeno", priznao je, podsjećajući je da u zatvoru ili pod prismotrom živi već 25 godina.
Nakon što je napustila Kinu, saznala je za neispričanu priču o drugom smrtonosnom događaju koji se 1989. godine dogodio u gradu Chengduu.
I to je bila priča o brutalnoj odmazdi, koju je složila uz pomoć fotografija i dnevnika svjedoka sa zapada, u kombinaciji s američkim diplomatskim vezama i službenim kineskim publikacijama. Iako je izmijenila sjećanja, komunička propagda iz prošlosti nije se mogla promijeniti.
Lim je brinula da je šira slika previše mračna, no do trenutka kad je prije godinu dana njezina knjiga objavljena, još 150 ljudi završilo je u kućnom pritvoru ili je zatvoreno, uključujući i mladog radnika koji je fotografirao selfie za znakom mira na Tiananmenskom trgu.
Prošle godine su vlasti žestoko reagirale na one koji su javno iskazali sjećanje na 25. godišnjicu masakra, no ove godine je sve prošlo mirno. Ljudi su naučili lekciju.
A usamljeni aktivist koji je tiho prosvjedovao na trgu, odjeven u crninu - Du Yanlin, zadržan je u pritvoru nakon toga. Više nisu bile potrebne čak ni riječi, piše Guardian.
