Hrvatska ekspedicija podno drugog najvišeg europskog vrha, Matterhorna, zastrašujuće je brojna. Gotovo 40 članova svih reprezentacija, kuhari, treneri, serviseri, fizioterapeut...
Sve to preselilo se u švicarski Zermatt, prijestolnicu europskog planinskog glamura, ali i najpouzdaniju ljetnu bazu za ozbiljan skijaški trening.
A kada je skijanje tema, pa još ozbiljno skijanje, boljeg sugovornika od našeg “profe“ Ivice Kostelića teško da se može naći.
Da, još je na skijama, prkosi boleštinama i staklenim koljenima, zbraja kilometre jurnjave kombinirane s preciznim slalomskim zavojima. Ne da se.
Dokle, Ivice?
Hah, ne znam. Idem sezonu po sezonu. Za ovu koja dolazi, mogu vam sa sigurnošću reći da će biti aktivna.
Ostavit ćete kosti među tim ledenjacima, nije li vrijeme za papuče, psa, kamin, novine... I sinčić je tu.
Ma sve je to ok, naravno, doći će i taj trenutak, ali – kako da vam objasnim, ja ovo strašno volim, ne mogu zamisliti život bez skijanja, bez natjecanja, bez svega ovoga što mi je bilo svakodnevica posljednjih 30 godina. Trideset, halo!
Svaka čast. Na medaljama, globusima, suzama i radostima, ali – hoćemo li vas nakon karijere gledati kako gurate kolica?
Ma kakvi! Ljudi potpuno pogrešno misle da su moja koljena uništena. Da, ona su nedovoljno zdrava za skijanje u Svjetskom kupu, ali u civilnom životu, ona su skroz ok. Ma odlična su!
Ali vi ih trebate u Svjetskome kupu, je li tako? A ona trenutačno vrijede, koliko ono – za 30. mjesto u poretku slalomaša?
Mislim da sam 27. na listi! Vidite da nije tako loše, ha, ha... Šalim se, znam da to nije u rangu onoga što sam bio, pa vam eto i odgovora na pitanje koji mi je cilj ove sezone. Cilj mi je vratiti se u prvu skupinu slalomaša, među 15.
Meni je cilj dobiti Pulitzera, možda baš za ovaj interview. Ali nisam siguran da će proći.
I to je u redu, moramo imati neke ciljeve, je li tako?
Drago mi je da vam motivacije ne nedostaje niti u ovim poznim sportskim godinama. Recimo, naši nogometaši izjavili su da su Norvežani dobili jer su više htjeli. Simpatično?
Ne bih to komentirao. Vidjeli smo svi kako su igrali. Ne zanima me takav pristup sportu. Gledajte, moja je motivacija rutina, tu već odavno nije potrebno ništa dodavati. S druge strane, da paradoks bude veći, najjači uništavač te iste motivacije je bolno koljeno. E pa ja se borim da to koljeno ne naruši motivaciju, dok to uspijevam, skijat ću.
Vidim da trenirate samo slalom i superveleslalom, veleslalom izbjegavate kao kugu. Toliko boli?
Da! Veleslalomske zavoje uopće ne mogu izvesti. Odnosno, mogu, ali na način da se štedim u svakim vratima i da to na kraju izgleda loše. Recimo, u superveleslalomu si mogu dopustiti da na svakim vratima neki dio stotinke ili stotinku malo zakasnim u odnosu prema idealnoj putanji. Ok, skupi se nešto zaostatka, ali ne mora na kraju vrijeme biti loše. U veleslalomu toga nema, ili pratiš najbolju putanju, ili ispadneš smiješan.
Ako smijem primijetiti, skijate opušteno, lako i poprilično brzo za jednog veterana klimavih koljena. Uz idealne uvjete, sunce, savršeni snijeg...
Volim kad je ovako. Ali volim i kada nije. Jeste li znali da smo, u sezoni u kojoj sam osvojio Svjetski kup, od 37 dana ljetno-jesenskog treninga imali 33 iznimno maglovita? Ništa se nije vidjelo, a mi smo nizali runde i runde... Na kraju se pojavilo sunce, odnosno Kristalni globus!
Lijepo je prisjetiti se. No danas su to sjećanja. A konzumacija tableta protiv bolova kao kikirikija i injekcije za hrskavicu svaka tri tjedna - realnost. Kada jednom ipak odlučite reći da je dosta, kakav je plan B? Što ćete raditi?
Uh, dobro pitanje. Moram li raditi?
Ne morate, novca je dovoljno za nekoliko života.
Ma znam, ali ja ipak nešto moram raditi, to tako ide. Ne znam, stvarno. Imam mnogo interesa, nešto će se valjda dogoditi. Dok se ne dogodi, želim provesti pet mjeseci na moru. Jako volim more, brod, ribolov. Znate, mi u individualnom sportu malo smo egoisti. To je nekako normalno. Sam si sebi u fokusu, ostali manje. Ali pustimo to sad, skijanje je ono što me trenutačno najviše zanima. Reče Ivica i odjuri na novu rundu slaloma. Ostao je jedini na poligonu, on, Janica, tata i dva pomoćna trenera. Ostalih sto ili dvjesto natjecatelja iz raznih zemalja, otišlo je na ručak odavno. I tako je to oduvijek. Da nije, tko zna bismo li znali za Ivicu Kostelića.
