Prvi otok na kojeg se David Tebaubau preselio prije 14 godina potpuno je nestao je, potopile su ga plime i podizanje razine mora.
"Mislili smo kako će sve biti u redu, no postaje sve teže", naglašava.
Komadić zemlje na kojem trenutačno živi je otok u udaljenom dijelu Tihog oceana. Sada je već upola manji nego što je bio prije pet godina, kada je došao. Njegova širina i dužina broje se koracima, pa je tako širine oko 24 koraka a dužine nešto više, 58 koraka.
Tijekom visoke plime još je i manji s tek toliko mjesta za njega i njegovu obitelj te nekoliko tona morske trave koju uzgajaju.
Upravo zbog te trave on i njegova obitelj i nekoliko drugih, živi na ovim komadićima raja. Trava je izvrsne kvalitete i izvozi se najčešće u Aziju. 50-godišnji Tebaubau, bivši mehaničar, posebno je vješt u njezinom uzgoju. Zarada mu je omogućila je školovanje djece u privatnim školama na većem otoku. Zbog svoje uspješnosti i vještine, njegovi susjede i kolege nazvali su ga The Seaweed King, koji još uvijek ima svoje kraljevstvo, bez obzira na njegovu veličinu.
Na sva tri pješčana otoka puno utječu klimatske promjene i podizanje razine oceana. Život je na ovim otocima nesiguran i vrijedan, ali lijep i miran. No osjećaj je kao da živite u kadi s toplom vodom koja se konstantno puni. U zajednici Salomonskih otoka, na oko 900 otoka živi 570.000 ljudi.
Znanstvenici će ovaj dio nazvati globalnim 'hot spotom'. More koje ih okružuju podiže se godišnje između sedam i deset centimetara od 1993. godine, što je trostruko više od prosjeka na tom dijelu. Zbog takvih ekstremnih životnih uvjeta na otocima mnogi su se stanovnici odselili. Ostali, posebno na tri otoka koje okružuje vrijedna morska trava, učiniti će sve što je u njihovoj moći da ostanu, piše The New York Times.
"Ljudi smatraju kako su ovo otoci ranjivi i osjetljivi pa tako doživljavaju i njihove stanovnike. No oni su potpuno drugačiji, snažni i otporni", rekao je Simon Albert, znanstvenik sa Sveučilišta Queensland, koji se bavi proučavanje ovoga dijela.
Možda su i malo tvrdoglavi, kaže, no imaju dobar razlog.
Obitelji koje ovdje sada žive su djeca migranata koje su 50-ih godina prošlog stoljeća preselili Britanci nakon što je velika suša pogodila otoke na kojima su živjeli. I ne selili im se ponovno.
"Nazivaju nas ludima jer ostajemo, no mi samo preživljavamo, sami", kaže 55-godišnji Andrew Nakuau, poljoprivrednik i društveni voditelje na otoku Beniamina. Na otoku širine samo nekoliko stotina metara živi 60-ak ljudi.
Ljudi ovdje žive jednostavno, energiju imaju zahvaljujući solarnim pločama, a vodu zahvaljujući kišnici. Žive tako daleko od izvora klimatskih promjena, no zapravo tako blizu njihovog utjecaja.
U razgovoru s novinarom Tebaubau pokazuje na zidove okružene pijeskom i morem, zidove koji bi trebali sačuvati otok.
"Ovo je drugi kojeg smo izgradili. Prvog smo podigli prije četiri godine", rekao je.
U svojoj je kući dodao i dodatni pod. Nakon nekoliko sati za vrijeme manje plime, prionuli su na posao. Većina mladih muškaraca s otoka su u oceanu i slažu morsku travu u kanue ili ju vežu s konopima. Bilo je jako vruće i čula se grmljavina. Ispod šatora žene su radile zajedno. Uz smijeh i priču dok su muškarci skupljali morsku travu, a djeca se igrala na kiši.
Stanovnici će reći kako je najbolji dio života na ovakvom otoku to što možete upoznati sve s kojima živite. I rijetko će netko prekršiti neka pravila ili stvarati probleme. Alkohol je zabranjen, a kazna za one koji ga konzumiraju je 20 udaraca bičem po stražnjici. Posljednji put na takav način, prije godine dana, kažnjeno je osam dječaka i dvije djevojčice.
Uobičajeni su 'prekomorski' brakovi, tj. brakovi ljudi sa susjednih otoka, a rekreacija je zajednička. Žene tako uživaju u bingo večerima jednom tjedno, rođendane svi slave zajedno, a skoro svaki dan uživaju u odbojci i glazbi.
Igra je oštra i kompetitivna, no vesela i popraćena šarolikom glazbom od hip hopa do Abbe. Naoko ova zajednica djeluje veselo, uobičajeno za bilo koju sličnu zemlju uz more. No u daljini mrtva drveća na dijelovima koji su nekada bili kopno podsjećaju na kobnu sudbu koja bi mogla zadesiti i ovaj otok. Oni koji tu žive više to i ne primjećuju.
Tebaubau se ponosno bavi svojim unosnim poslom, a dok posprema morsku travu u skladište, ponavlja.
"Ne želim se seliti. Ovdje nemam nikakvog šefa, ja sam šef. Svi ćemo se potruditi održati ovdje", naglašava dok pogledom prati nedavno izgrađeni, spasonosni koraljni zid.
