Žestoki i novi zvuk Metallice osamdesetih u Los Angelesu i San Franciscu nije bio hit. Tad su doduše i novosti dolazile sporo, glazba je nastajala zajednički, alkohol je tekao, a svatko je bio pomalo oštećen. I pomalo sam. Bubnjar i vezivno tkivo benda Lars Urlich dolazi iz Danske kao perspektivni tenisač. Suočen s vlastitom prosječnosti u Americi okreće se glazbi. Posebno novom valu britanskog heavy metala koji će postati provodnom niti njihove cjelokupne diskografije. Preko oglasa nalazi vokal i ritam gitaru Jamesa Hetfielda. Tijekom više od četrdeset godina na turnejama i u različitim fazama snimanja albuma njihova je veza čvršća od one koju imaju s bračnim partnerima. Nerijetko je i tragikomična. Puna suludih uspona i padova, gubitaka, ali i velika poput samoga benda jer bez Larsove hladne proračunatosti i Jamesove sirove ranjivosti bend ne bi bio ni blizu onome što je danas - uživo atrakcija bez premca. Bez obzira na nužne pogreške u koracima, oni traju. I to na terenu gdje je komercijalni uspjeh tako rijetko rezerviran za underground žanr namijenjen tinejdžerima, ali i ponešto starijim nostalgičarima.
Brza izmjena rifova uz Slayer, Anthrax i Megadeth utjecala je na propulzivnost trasha i žanrovske transgresije. Mladenački albumi ‘’Kill ‘Em All’’ (Megaforce, 1983.), ‘’Ride the Lightning’’ (Megaforce, 1984.) i ‘’Master of Puppets’’ (Elektra, 1986.) najavljuju standardne teme poput smrtnosti, očaja, moći, žaljenja i gnjeva. Obilježeni su kratkotrajnom prisutnosti Davea Mustainea iz Megadetha i produkcijskim radom Jonnyja Z-ja iz zatvora. Odlaze u New York sa stotinu pedeset dolara u džepu. Od najdraže Cobainove, himnične ‘’From Whom the Bell Tolls’’ do odnedavno ponovno popularne ‘’Master of Puppets’’ zahvaljujući Netflixovoj seriji ‘’Stranger Things’’, Metallica se unatoč protivljenju radijskih stanica te žanrovskoj stigmi sotonizma zadržava 72 tjedna na Billboardovih 200. Tamo se od devedesetih pa naovamo neće puno micati. Prodat će više od 125 milijuna ploča, ući u Rock’n’Roll Hall of Fame, pomesti Grammyje, vješto se prilagođavati tržištu stalno pronalazeći nove niše od TikToka do promidžbe albuma u kino dvoranama. Paradoksalno, rijetko će usrećiti fanove i kritičare nakon snimanja kultnog ‘’The Black Albuma’’ (Elektra, 1991.), nastalog u suradnji s kanadskim producentom Bobom Rockom.
’’The Black’’ će s dobitnom formulom otkriti mekšu stranu mačizma u ‘’Nothing Else Matters’’, ali i najaviti da nabrijani album nije loše utišati baladom. Hitoidnost ‘’Unforgivena’’ dovest će do zamornih nastavaka, a ‘’The God That Failed’’ ponovno ukazati na to da najviše o autoru saznajemo iz njegovih pjesama - tlo pod nogama stalno izmiče, rane ne zacjeljuju zatvaranjem u sebe. Odlasci na rehabilitacije postat će Jamesova i Metalličina svakodnevica. Osporavani ‘’Load’’ (Elektra, 1996.) i ‘’Reload’’ (Elektra, 1997.) nastaju u eri nakon Body Counta, kad MTV-jem vladaju Tupac i Notorious B. I. G. Stoga me i danas fino nasmije slušanje ‘’Carpe Diem Baby’’, kad pod suncem odjekuje lijeni stih ‘’come squeeze and suck the day’’. Poigravanje s nu metalom u ‘’St. Angeru’’ (Elektra, 2003.) doslovno je spašavanje žive glave, kojemu svjedoči mahniti dokumentarac ‘’Metallica: Some Kind of Monster’’ (2004.), gdje se u čudnome miksu realityja i psihoterapije otkrivaju karte ne samo o složenosti dinamike unutar benda kojemu stiže novi basist, Robert Trujillo, nego i sve vrste životne zgužvanosti. Putovanja su sve teža, koketiranja s Rickom Rubinom nepodnošljiva, a i terapeut želi u bend.
U zrelim se šezdesetim godinama, nakon što su jedini bend na svijetu koji je turneju imao na sedam kontinenata, vraćaju korijenima. Jedanaesti album ‘’72 Seasons’’ (Blackened, 2023.) hommage je Thin Lizzyju i Black Sabbathu. Napokon ima mjesta za solaže. Kirk Hammet otkriva svoju jazzy stranu. Rob Trujillo naginje surfu i osamdesetima. U CineStaru na svjetskoj premijeri albuma sa svom swag zezancijom o Metallici na kauču jasno je što rade. Iako je ambijent statičan, zvuk je savršen, ali i prisniji mlađoj publici na neku čudnu, retro foru. Svjesni amaterizam, nekad i polusklepana videa, upućuju na to da je razdoblje dokazivanja odavno iza njih. Sedamdeset sedam minuta prolaze silovito, snažno, ponekad i jednolično jer smo odavno zaboravili staru, opsesivnu naviku preslušavanja albuma. Sve je tu preko ruba. Od rifova u singlovima ‘’72 Seasons’’ do ‘’Lux Æterna’’, pa do stare sabbathovske škole u ‘’Shadows Follow’’. Dugi gitarski solo i dominirajući bas na ‘’You Must Burn!’’ pripadaju žanrovskom klasiku super teške kategorije duhova. ‘’Too Far Gone’’ i ‘’Room of Mirrors’’ vraćaju nas na stare Jamesove opsesije - samosažaljenje i slavu koja mijenja sve. Ranjivo, zatvoreno, nezgrapno. Kao i završna, ljubavna ‘’Inamorata’’, koja je taman po mjeri mekana, emocionalna i teška. Slušanje Metallice vraća u zaboravljene kutke. U blato do koljena i pjevanje na uho prvoj ljubavi. U neku naivnu, dječju žestinu, čija se tama ispuše poput svijeće na torti svakim novim penjanjem na pozornicu.
