Orthorexia nervosa ili usredotočenost na zdravu prehranu, termin je kojeg je američki doktor Steven Bratman 'skovao' 1997.godine, nakon što je neko vrijeme bio dio komune u New Yorku, gdje je razvio nezdravu opsesiju jedenja 'ispravne' hrane. Sve o čemu je mogao razmišljati bila je hrana, a čak i kad je shvatio da ima problem, nije se mogao osloboditi tih misli. Zavela ga je ispravna prehrana.
Bratmanov opis ovog poremećaja ima sličnosti s mnogim brzim dijetama koje obećaju bolje zdravlje, samo ako se riješite određenih grupa namirnica (unatoč tome što ne postoji zdravstveni razlog, pa čak ni valjano znanstveno objašnjenje za to).
Tako imamo pobornike sirove hrane, s jedne strane, koji pokušavaju centrirati tijelo, um i dušu hraneći se isključivo namirnicama koje navodno čiste organizam i potiču rad imuniteta. Njihova hrana se nikad ne smije zagrijati na više od 44 stupnja Celzijusa, kako bi 'svi živi enzimi u hrani ostali na mjestu', te nije dozvoljeno unošenje glutena, mliječnih proizvoda ni šećera u organizam.
Sljedbenici 'čiste' hrane slijede sličan režim, izbacujući gluten, mliječne proizvode, pa čak i meso iz prehrane, dok ljubitelji Paleo dijete tek tu i tamo ubace koji odrezak. Palovci isto tako bježe od glutena, ali i bilo kakvih žitarica, a nisu dozvoljeni ni ikakvi mliječni proizvodi i slični 'toksini'.
Kad je hrana stres, a ne užitak
Tanka je linija između normalnog razmišljanja o zdravoj prehrani i orthorexie nervose, no ako razmišljanje o zdravoj prehrani na bilo koji način uzrokuje stres u nečijem životu ili ostavlja negativne posljedice, tad ima razloga za strah.
Osoba koja smatra da je prekršila 'sveto pravilo' ako je pojela komad kruha ili osjeća tjeskobu razmišljajući što će biti novi trend u zdravoj hrani, nakon kelja i chia sjemenki, trebala bi malo 'stati na loptu'. Ako biste radije na miru doma, u kontroliranim uvjetima, sami pripremili obrok, nego s prijateljima otišli u novi, hvaljeni restoran, znajte da biste mogli imati psihičkih problema.
Iako ortorexia nervosa nije (još) klinički prepoznat poremećaj u prehrani, znanstvenici su razvili i testirali upitnike kako bi otkrili koliko je ovaj problem rasprostranjen, piše Quartz.
Zasad je najviše istraživanja provedeno u određenim grupama koje su pod povećanim rizikom od razvoja ovog stanja, kao što su zdravstveni djelatnici. U Turskoj su rezultati, dobiveni prema talijanskom ORTO-15 upitniku, pokazali da čak 45 posto zdravstvenih djelatnika boluje od ovog poremećaja, dok je među zabavljačima taj postotak narastao na 56. Najučestaliji se pokazao kod ashtanga joga učitelja u Španjolskoj, gdje se na testu 'razotkrilo' čak 86 posto ljudi.
Rukovodeći se drugim upitnikom, Bratmanovim testom, otkriveno je da od orthorexie boluje 12 posto austrijskih dijetetičara. Ako vas zanima, možete i sami provjeriti koje su vaše tendencije prema ovom poremećaju, tako da riješite Bratmanov test ovdje.
Mentalna bolest ili ne?
Premda Američko psihijatrijsko udruženje još nije unijelo ortorexiu nervosu u svoj dijagnostički i statistički priručnik, prema kojem psihijatri i psiholozi mogu dijagnosticirati mentalne poremećaje, ne znači da to i neće učiniti u bliskoj budućnosti. Pogotovo ako se ovakva opterećenost zdravom hranom nastavi širiti.
Zasad su u priručniku, od poremećaja u prehrani, navedeni anoreksija, bulimija, razuzdano jedenje (poznati engleski binge-eating), te drugi određeni i neodređeni poremećaji u jedenju ili hranjenju.
Neki kliničari smatraju da bi orthorexia nervosa trebala biti prepoznata kao odvojen poremećaj u prehrani, jer ga prate određena patološka ponašanja, poput motivacije da se čovjek osjeća savršeno ili čisto, a ne da da smršavi, kao što je slučaj s anoreksijom i bulimijom.
Drugi smatraju da se po svemu orthorexia ubraja u postojeće poremećaje prehrane. Bratman je 2010. godine objasnio: "Ponekad (iako ne stalno) orthorexia kao da ima elemente opsesivno-kompulzivnog poremećaja. Također može imati elemente standardne anoreksije. No vrlo često nije nalik ni jednom ni drugom".
Dok se očekuju daljna istraživanja, bitno je zapamtiti da oboljelima od ovog poremećaja najmanje znači klasifikacija, tj. etiketa koja se veže uz njihov problem. Puno je važnije da se pacijentima ponudi odgovarajuće rješenje, što bi, prema mišljenju mnogih, mogla biti kognitivno-bihevioralna terapija.
No ono što će većina ljudi, pogotovo koja se mučila s nekim oblikom poremećaja u prehrani, reći, jest da je najbitnija ravnoteža. I da je nužno fokusirati se na bitne stvari u životu. Pa umjesto da svaki dan jedete svoj kelj sami doma, bolje bi bilo da ga ponekad zamijenite odlaskom na pizzu s prijateljem.
