Slavni francuski redatelj Luc Besson o njezinom je životu 2011. godine snimio film. Aung San Suu Kyi, danas 72-godišnja kancelarka Republike Unije Mjanmar, desetljećima je bila simbol borbe za ljudska prava, zbog čega je 1991. godine dobila i Nobelovu nagradu za mir.
Revolucija jede svoju djecu
O njezinom životu napisani su deseci knjiga, zvali su ju miljenicom Zapada, a vojna hunta, koja je bila na vlasti u toj zemlji sve do 2010. godine, u nekoliko ju je navrata zatvarala u kućni pritvor, u kojem je provela ukupno 15-ak godina.
Danas je Aung San Suu Kyi žalosni primjer kako revolucija jede svoju djecu. Imidž beskompromisnog borca za slobodu već joj je potpuno narušen, i kad bi morao ponovno snimati film o njezinom životu, Luc Besson bi imao mnogo teži zadatak. Morao bi odustati od nekritičkog štovanja lika i djela aktualne mjanmarske kancelarke, koju međunarodna zajednica sve glasnije optužuje za masovno entičko čišćenje manjinskog muslimanskog stanovništva Rohyinga.
Mjanmarska pokrajina Rakhina na granici s Bangladešom upravo postaje novo krizno žarište, a bivša heroina i dalje šuti o progonu milijuna ljudi iz svoje, većinski budističke zemlje.
Život pun tragedija
Aung San Suu Kyi rođena je 19. lipnja 1945. godine u Rangunu, glavnom gradu Burme, kako se tada zvala današnja Republika Unija Mjanmar. Bila je najmlađe od troje djece i jedina kćer Aung Sana, vojnog generala koji je predvodio borbu za oslobođenje od britanske kolonijalne vlasti.
Ustrojio je i burmansku vojsku, a postao je nacionalni heroj knakon što je ubijen u atentatu 1947., kad je San Suu Kyi imala samo dvije godine. No to nije bila jedina tragedija u njezinoj obitelji. Mlađi brat Aung San Lin utopio se još kao dječak. Nakon proglašenja samostalnosti Burme, majka Daw Khin Kyi dobila je posao u novoj burmanskoj vladi u Ministarstvu vanjskih poslova.
Povratak u domovinu
Nakon godina izbivanja iz domovine, Suu Kyi vratila se u Burmu 1988. godine da bi brinula o bolesnoj majci. Bilo je to prvi put da se odvojila od supruga Michaela i djece, a zbog nadolazećih događaja, razdvojeni život postat će obiteljska svakodnevica.
Bila je to godina kad će se u Burmi dogoditi poznati '8888 ustanak'.
Naime, 8. kolovoza 1988. održane su masovne demonstracije protiv dugogodišnje vladavine vojne hunte koju je utemeljio general Ne Win. Pobuna je brutalno ugušena, a Suu Kyi se 26. kolovoza u glavnom gradu obratila milijunima ljudi u svom poznatom govoru nedaleko Shwedagon Pagode, pozivajući narod da izabere demokratsku vlast. Unatoč svemu, nova vojna hunta, na izborima u rujnu, ponovno je formirala vlast.
Po uzoru na Mahatmu Gandhija i njegovu filozofiju nenasilja, rukovodeći se budističkim načelima, Suu Kyi je ušla u politiku i započela borbu za demokratizaciju zemlje. Mjesec dana kasnije priključila se osnivanju Nacionalne lige za Demokraciju, ali je već u srpnju iduće godine prvi put završila u kućnom pritvoru. Budući da su suprug i djeca bili u Engleskoj, ponudili su joj da ode iz zemlje, što je odbila znajući da se više nikad neće moći vratiti.
Uzničke dane provodila je izučavajući budizam i meditirajući. Novi izbori održali su se 1990. godine, na kojima je njezina stranka osvojila 59 posto glasova što joj je osiguralo 80 posto mjesta u parlamentu. Nije se kandidirala za predsjednicu države jer po zakonima na to nije imala pravo budući da joj je suprug bio strani državljanin, ali je mogla postati predsjednica Vlade. I ovaj put smjena vlasti nije uspjela jer je vojna hunta poništila rezultate izbora, a Suu Kyi je opet završila u kućnom pritvoru.
Ovaj put njezinim neprijateljima pridružio se i njezin stariji brat Aun San Oom, koji s obitelji živi u San Diegu u Kaliforniji. Netrpeljivost brata i sestre kulminirala je nakon majčine smrti jer San Oom nikad nije prestao podržavati vojnu huntu. Kao nasljednik pola obiteljske kuće u Rangoonu, San Oom je svoj dio darovao vojsci i dopustio im da tamo usele, ne bi li svakodnevno vršili pritisak na njegovu sestru koja je bila u kućnom pritvoru. Ipak, hrabrom odlukom mjanmarskog suda, ova darovnica je poništena nakon nekoliko mjeseci, pa je vojska morala iseliti.
I nagradu je dala za narod
Te godine Suu Kyi nagrađena je najprije nagradom Sakharov za slobodu misli, a ubrzo i Nobelovom nagradom za mir koju su umjesto nje uručili njezinim sinovima Alexandru i Kimu. Novčanim iznosom od oko 10 milijuna kuna, koji joj je donijela nagrada, ustanovila je Fond za zdravlje i obrazovanje burmanskog naroda.
U to vrijeme afirmirala je svoje načelo nenasilne borbe za demokraciju, a prije deset godina o tome je rekla: "Nisam to učinila zbog moralnih, nego zbog političkih i praktičnih razloga."
Nije vidjela supruga prije smrti
Iako je za nju mnogo puta vojna vlast razmatrala i smrtnu kaznu ili namješteno ubojstvo, na to se nikad nisu odlučili jer su znali da bi to moglo rezultirati masovnim narodnim neposluhom. Stoga se agonija kućnog pritvora nastavila i idućih desetak godina. U međuvremenu 1999. godine suprug Michael saznao je da boluje od karcinoma, pa je podnio zahtjev burmanskim vlastima da mu dopuste da, nakon pet godina, posljednji put posjeti suprugu. Ovaj put nisu mu to dopustili, a ni Suu Kyi nije mogla otputovati u London, pa nije došla ni na njegov sprovod.
Na pitanje kako je izdržala život bez djece i supruga, Suu Kyi je odgovorila:“To je moja najveća žrtva. Ali uvijek sam svjesna činjenice da su moji sinovi na sigurnom. Za razliku od mene, moji kolege žrtvuju se puno više od mene. Oni su u zatvoru i ne pate samo fizički, već i psihički jer ne znaju što se događa s njihovim obiteljima ovdje pod vojnom vlasti.“
Konačno puštena
U međuvremenu, međunarodna zajednica i UN sve su više pritiskali mjanmarsku vlast da Suu Kyi pusti na slobodu. Nakon izbora 2010. godine, na vlast je, nakon 20-ak godina ponovno došla stranka Solidarnosti i razvoja, pa su vojne vlasti 13. studenog konačno pristale pustiti Suu Kyi iz kućnog pritvora.
Na lokalnim izborma 2012. godine njezina stranka osvojila je gotovo 80 posto mjesta u parlamentu, a 2015. godine imenovana je kancelarkom, što odgovara funkciji predsjednice Vlade. No, baš otkako je počeo njezin politički uspon, svjetski mediji počeli su sve više izvještavati o iživljavanju mjanmarske vojske nad nedužnim civilima Rohyinda koji masovno bježe u susjedni Bangladeš.
Povratka im nema jer mjanmarska vojska svakodnevno uz granicu postavlja minska polja kako se više nikad ne bi mogli vratiti. U nedavnom razgovoru za BBC, Suu Kyi i dalje je tvrdila da vojska nije tamo da bi silovala i ubijala žene i djecu, nego da bi spriječila sukobe. Bolji poznavatelji situacije u Mjanmaru tvrde da ona zapravo i nema nikakav utjecaj na vojsku, i da se odluke o njihovim akcijama donose na drugim mjestima.
Iako je tijekom razgovora Suu Kyi pokušala djelovati budistički mirno i sabrano, na njezinom se licu ipak mogao iščitati nemir. Na izravno pitanje boji li se za svoj život, odgovorila je:“S tom mišlju živim cijeli život. Ne razmišljam o tome na dnevnoj bazi iako funkcija koju obnašam podrazumijeva i taj rizik."
Njezin mandat istječe 2020. godine, a prema nekim izvorima, odgovor na pitanje hoće li izdržati do kraja možda bi mogao znati upravo njezin stariji brat.
