Blagost. To je možda prva riječ koja čovjeku pada na pamet kad se sjeti dr. Ognjena Čaldarovića, profesora sociologije koji je prošlog tjedna umro u Zagrebu. Njegove bistre oči i topao pogled odmah su vam kazivali samo jedno: to je osoba u koju možete imati povjerenja, koje se ne morate bojati, od koje ćete učiti. A nakon blagosti odmah vam dolazi na um Čaldina (tako su ga zvali studenti, koji su ga bez iznimke obožavali) erudicija; nenametljiva i tiha, široka i duboka. Ognjen Čaldarović bio je dobar čovjek (“vjerojatno najbolji na cijelom odsjeku”, kaže jedan kolega) velik stručnjak u svom području, prije svega, u urbanoj sociologiji. Možda je baš to, dugo, upućeno, znanstveno bavljenje urbanitetom razlog zbog kojeg je njegova smrt popraćena tišinom šire javnosti i medija, ili tek skromnim noticama o smrti, s nekoliko elementarnih biografskih podataka. Đe si bio – niđe, što si radio, ništa. Tako ispada. Urbana sociologija nije više na cijeni, kao ni većina toga vezanog za pojam urbaniteta. Pogledajmo što iz takozvane akademske zajednice danas izaziva pažnju. To su navrat-nanos skrpani “doktorati” (pre)pisani uz pomoć Google Translatea; masovni odlasci na jednu katedru na istoku Hrvatske ili sjeverozapadu Bosne i Hercegovine po kupljene titule i janjetinu, ili pak klasični plagijati. Naši profesori pričaju, daju intervjue, istupaju po medijima, ali knjige, znanstvene i stručne članke, oni ne pišu, teško je to, ne donosi slavu ni novac, čemu gubiti vrijeme? Hrvatska je zemlja praktičnih ljudi, a umrli emeritus bio je sve suprotno. Bio je profesor kakvi bi profesori morali biti, hrvatski mr. Chips, ideal tip omiljenog Učitelja.
Ognjen Čaldarović rođen je u Sarajevu 2. kolovoza 1947. On je akademska korenika, ali to nikad nije naglašavao. Njegov otac, dr. Mladen Čaldarović, važna je - i atipična - ličnost hrvatske političke i znanstvene povijesti. Kao neovisan intelektualac s ljevice, u nekoj se, važnoj diskusiji, prije rata suprotstavio Titu; pao je u nemilost, ali je pregurao. Nakon rata završio je pedagogiju i psihologiju, pa specijalizirao sociologiju u Sjedinjenim Državama, 1961., kad smo prema Kolindi bili iza željezne zavjese i jeli samo jedan jogurt. Ognjen Čaldarović nastavio je očevu liniju. Diplomirao je filozofiju i sociologiju u Zagrebu 1971. godine, doktoriravši 1980. Specijalizirao se na New School for Social Research u New Yorku te na Indiana University (Indiana), ali se trajno usavršavao na drugim američkim i europskim sveučilištima i institutima. Nekoliko godina nakon diplome radio je u gradskom odjelu za urbanizam. Nije tad u gradskoj upravi vladao duh bandićevštine. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu predavao je od 1975.; od 1986. je redoviti profesor; od 2018. je profesor emeritus. Predavao je suvremene sociološke teorije, sociologiju grada, sociologiju rizika i sociologiju vremena. Bio je, piše dr. Jasmina Lažnjak, jedan od najplodnijih hrvatskih sociologa: “objavio je ukupno 13 znanstvenih autorskih knjiga, u koautorstvu 7 znanstvenih knjiga, a uredio 12 znanstvenih knjiga. Također, objavio je ukupno 62 poglavlja u knjigama i zbornicima, 106 radova u znanstvenim i stručnim domaćim i stranim časopisima, 62 istraživačke publikacije o provedenim istraživanjima te 15 ostalih radova – prijevoda, recenzija i osvrta. Održao je saopćenja na 35 domaćih i 49 međunarodnih znanstvenih savjetovanja, a u 37 navrata gostovao je kao pozvani predavač u zemlji i inozemstvu na mnogim sveučilištima. Gostovanja je ostvario u mnogim zemljama – Albanija, Bugarska, Rumunjska, Turska, Nizozemska, Francuska, Velika Britanija, Njemačka, SAD, Crna Gora, Slovenija, Norveška, Australija, Slovačka, Mađarska i drugdje. Gostovao je kao predavač na mnogim poznatim sveučilištima u zemlji i inozemstvu.”
Ognjen Čaldarović objavio je ozbiljne i relevantne knjige koje će ga nadživjeti i obavljati udžbeničke funkcije: “Urbana sociologija” (1985), “Suvremeno društvo i urbanizacija” (1987), “Društvena dioba prostora” (1989), “Energija i društvo” (1991), “Socijalna teorija i hazardni život” (1995), “Urbano društvo na početku 21. stoljeća” (2011), “Prema društvu uspješno reguliranog rizika?” (2012), “Čikaška škola urbane sociologije” (2012)… Hodao je putevima kojima kod nas nitko prije njega nije išao, otvarao nove teme, poput sociologije rizika i sociologije vremena.
Prvu knjigu, “Problemi stanovanja mladih”, objavio je 1978. S Ivanom Rogićem objavio je knjigu “Kriza energije i društvo: sociološka istraživanja o upotrebi energije” (1990). Bio je neprestano intelektualno i znanstveno aktivan. Od 2015. do 2018. godine objavio je tri knjige u koautorstvu: “Suvremena sociologija grada”, “Od nove urbane sociologije prema sociologiji urbanog” (2015), “Suvremeni grad – javni prostori i kultura življenja: primjer Zagreba” (2017) i “Život u povijesnoj jezgri Dubrovnika: sociološko-demografska studija” (2018). Cijeli jedan život, dakle, bio je posvećen sociologiji i, nepretenciozno, iskreno – humanizmu.
Čaldarović je težio Gradu po mjeri čovjeka, sadašnjost i nedavna prošlost oblikovali su Grad po mjeri (tranzicijskoga) kapitala. “GUP bi, kao što je nekada i bio, trebao biti opći dogovoreni okvir razvoja grada, s jasnim smjernicama za budućnost. Njegova je uloga čestim mijenjanjima i sama vrlo degradirana – pitanje je, naime, koje su to strategijske orijentacije razvoja Zagreba s obzirom na upotrebu zemljišta, aktivnosti, funkcije. O tome se sve manje razmišlja, a sve se više povlađuje privatnim investitorima koji žele oploditi svoj kapital”, rekao je u jednom intervjuu. Nije često pitan za mišljenje; Bandićevi “urbanisti” su naspram njega bili Elvis Presley. “Ukoliko se”, govorio je, “ne promijeni način izbora lokacija za urbanu revitalizaciju, ukoliko se vrlo jasno ne odredi što znači pojam revitalizacija i rehabilitacija urbanih situacija, ukoliko se ne nađu i primijene jasni kanali obuzdavanja privatnih poduzetnika i njihovih komercijalnih apetita, vjerujem da će doći do novih protesta. Naime, u Zagrebu, kao i drugdje u Hrvatskoj, urbano planiranje se povuklo, a njega je zamijenilo tzv. projektno, lokacijsko, pa i točkasto planiranje, podvrgnuto diktatu privatnih poduzetnika koji zahtijevaju odgovarajuće dimenzije objekta, gustoću, oblik i položaj. U gradu se sve više događa ono što nazivamo ‘diznifikacija’.”
”Svi koji su poznavali ili čak samo susreli profesora Ognjena Čaldarovića znaju da je bio iznimno ugodna, topla i skromna osoba, puna znanja i odgovornosti prema drugima, struci i društvu”, napisali su kolege s Filozofskog fakulteta u nekrologu. “Bio je otvoren za pomoć i podršku svakome kome je trebala i gotovo u potpunosti nesvjestan vlastite posebnosti i vrijednosti. Zato smo mi koji ostajemo itekako toga svjesni i zahvalni da smo imali čast i sreću imati takvog profesora, kolegu i prijatelja! Nedostajat će nam vječno, ali ćemo nastaviti ono što je započeo i truditi se slijediti njegov svijetli primjer.”
”Fantastičan profesor, divan čovjek, moj mentor. Pamtit ćemo vas po ljudskosti, originalnim predavanjima i nasmijanim očima. Adio, profesore”, napisala je jedna bivša studentica na Facebooku. “Čovjek umire dva puta. Prvi puta biološki, drugi put kad umru sjećanja na njega. Dok su živi njegovi studenti, živjet će i sjećanje na njega”, napisao je drugi bivši student. Mišljenja o njemu se podudaraju, nije to “o mrtvima sve najbolje” nego gola istina, koju smo mogli izreći u bilo kojem trenu njegova života.
Prije tri godine dobio je priznanje Hrvatskog sociološkog društva “Rudi Supek”. Ono je najveće koje sociolozi mogu dati svom kolegi. Dobio je Povelju Filozofskog fakulteta 2017. godine, najviše javno priznanje za posebne uspjehe na unapređenju znanstvenoga i nastavnoga rada, za izvanredan doprinos u humanističkim i društvenim znanostima i širenju ugleda Fakulteta te promicanju humanističke misli, a dodjeljuje se istaknutim znanstvenicima i nastavnicima Fakulteta kao nagrada za životno djelo. Ali najveće priznanje bit će trajno, doživotno sjećanje nas, Čaldinih studenata, na ovog velikog, istinski velikog Čovjeka i Sociologa.
