Blagost. To je možda prva riječ koja čovjeku pada na pamet kad se sjeti dr. Ognjena Čaldarovića, profesora sociologije koji je prošlog tjedna umro u Zagrebu. Njegove bistre oči i topao pogled odmah su vam kazivali samo jedno: to je osoba u koju možete imati povjerenja, koje se ne morate bojati, od koje ćete učiti. A nakon blagosti odmah vam dolazi na um Čaldina (tako su ga zvali studenti, koji su ga bez iznimke obožavali) erudicija; nenametljiva i tiha, široka i duboka. Ognjen Čaldarović bio je dobar čovjek (“vjerojatno najbolji na cijelom odsjeku”, kaže jedan kolega) velik stručnjak u svom području, prije svega, u urbanoj sociologiji. Možda je baš to, dugo, upućeno, znanstveno bavljenje urbanitetom razlog zbog kojeg je njegova smrt popraćena tišinom šire javnosti i medija, ili tek skromnim noticama o smrti, s nekoliko elementarnih biografskih podataka. Đe si bio – niđe, što si radio, ništa. Tako ispada. Urbana sociologija nije više na cijeni, kao ni većina toga vezanog za pojam urbaniteta. Pogledajmo što iz takozvane akademske zajednice danas izaziva pažnju. To su navrat-nanos skrpani “doktorati” (pre)pisani uz pomoć Google Translatea; masovni odlasci na jednu katedru na istoku Hrvatske ili sjeverozapadu Bosne i Hercegovine po kupljene titule i janjetinu, ili pak klasični plagijati. Naši profesori pričaju, daju intervjue, istupaju po medijima, ali knjige, znanstvene i stručne članke, oni ne pišu, teško je to, ne donosi slavu ni novac, čemu gubiti vrijeme? Hrvatska je zemlja praktičnih ljudi, a umrli emeritus bio je sve suprotno. Bio je profesor kakvi bi profesori morali biti, hrvatski mr. Chips, ideal tip omiljenog Učitelja.
