Postoji samo jedna kopija Ludwigsburške arhive, pohranjena na mikrofilm na tajnom mjestu. Zaštita indeksa je ključna kako bi se osiguralo da se ratne zločine uvijek može progoniti i da ništa nije zaboravljeno ili nedokumentirano. Stoljećima je većina mirovnih sporazuma pokušavala uništiti sjećanje na rat, praksa koja se protezala još od Vestfalskog ugovora iz 1648. godine koji je tražio "trajni zaborav i amnestiju" s obje strane.
Tek nakon što je Versailles iz 1919. godine odredio krivnju prema Njemačkoj za započinjanje Prvog svjetskog rata i zatražio uhićenje i suđenje njemačkim dužnosnicima, princip amnestije i zaborava je napušten.
Versailles je postavio temelje za procesuiranje ratnih zločinaca nakon Drugog svjetskog rata. Bio je to proces pokrenut i prije nego što su se nacisti predali savezničkim snagama u Reimsu u Francuskoj 7. svibnja 1945. U trenutku smrti Adolfa Hitlera, Komisija UN-a za ratne zločine podignula je optužnice i otvorila stotine dosijea. Povjerenstvo, osnovano 1943. za istrage kaznenih djela osovinskih ovlasti, dokumentira optužnice protiv 36.000 njemačkih i japanskih dužnosnika, od kojih je najmanje 10.000 osuđeno u idućih pet godina.
Ove napore nisu svi odobravali. Neki su međunarodni sudionici imali osjećaj da su dugogodišnji Nürnberški procesi bili "šokantni gubitak vremena", kako je to ocijenio britanski sudac s tog suđenja Sir Norman Birkett. U Njemačkoj je tisak prikazivao rasprave kao pokušaj ponižavanja zemlje. "Ako želite razumjeti zašto je Središnji ured uopće stvoren, razmotrite ga kao protu-projekt protiv Nürnberga", kaže posvjesničarka Annette Weinke. "Htjeli smo prošlost uzeti u svoje ruke."
Između 1945. i 1949. zapadnonjemački sudovi izdali su 4600 presuda za nacističke zločine, ali nakon stvaranja Savezne Republike 1949. prevladava želja za oprostom i zaboravom s obje strane Atlantika. Kako su komunisti postali najveći neprijatelj, javnost se okrenula od obračuna s holokaustom. Mnogi nacisti osuđeni u sudskim postupcima nakon Nürnberga, pušteni su pedesetih godina, kada je niz nametnutih zakona o amnestiji koji je donio novootkriveni njemački parlament vratio mirovine nacističkih vojnika i priznao 20.000 nacista koji su prethodno bili zatvoreni zbog "zločina protiv života".
Prema njemačkom povjesničaru Norbertu Freiju, gotovo 800.000 ljudi imalo je koristi od zakona o amnestiji. Do konca desetljeća, tisuće nacista oslobođene su iz njemačkih zatvora i rehabilitirane, dobivajući udobna namještenja u pravosuđu, policiji i državnoj upravi.
Istodobno, nova suđenja postepeno su otvarala oči javnosti pred jezivim zločinom koji je počinjen, osobito u istočnoj Europi. Godine 1958. 10 bivših policajaca iz jedne pokretne jedinice za ubijanje osuđeno je za ubojstvo više od 5000 litavskih Židova. Bilo je to u Ulmu i bilo je to prvo suđenje nacistima u zapadnonjemačkom pravosuđu, a eksplodirao je "poput bombe" na njemačkoj psihi, kaže Hans-Christian Jasch, direktor spomen-mjesta i muzeja u Wannseeu gdje su nacisti dogovorili "konačno rješenje židovskog pitanja" 1942. godine.
Süddeutsche Zeitung objavio je komentar s naslovom "Noch sind die Mörder unter uns" ("Ubojice još uvijek među nama"), tražeći više suđenja. U to vrijeme istočnonjemačka propaganda tvrdila je da SR Njemačka šuruje s bivšim nacistima i tako je kancelar Konrad Adenauer stvorio je Središnji ured.
Bilo je to još 1958. godine. Ali zapravo ured nikada nije zamišljen da revidira zapadnonjemačku politiku amnestije i reintegracije. Njegova je funkcija trebala biti uglavnom simbolična - neka vrsta alibija za zapadnonjemačku državu koja je htjela pokazati da provodi poslijeratnu pravdu, iako zapravo nije progonila ljude iz nacističkog establišmenta. Baš zato Središnjem uredu nije dopušten samostalan progon nacističkih kriminalaca. Rad mu je otežavalo i to što njemački zakon nije sadržavao posebne odredbe za ratne zločine i zastare, pa je progon određenih zločina postao gotovo nemoguć nakon 1960. godine.
Kad je ured poslao niz imena regionalnim tužiteljima, zapadnonjemačko državno vodstvo i javnost bili su zbunjeni. Središnji ured "osnovan je usprkos mišljenju javnosti, a ne u skladu s njim", rekao je Pendas.
Osoblje je pribavilo dokaze za sudske postupke za suđenja za Auschwitz u Frankfurtu, koja su trajala od 1963. do 1965. "U većini njemačke javnosti ona su izazivala ravnodušnost, ako ne i otvoreno neprijateljstvo", rekao je Pendas. Anbkete u njemačkoj javnosti da li da suđenjan nastave ili ne, pokazale su da je 57 posto Nijemaca bilo protiv.
Godine 1969. njemački Vrhovni sud zadao je udarac Središnjem uredu kada je srušio presudu jednom stomatologa iz Auschwitza i bivšeg člana SS-a na temelju toga što rad u koncentracijskom logoru nije bio zločin po sebi. Kao rezultat toga, tužitelji su bili prisiljeni prekinuti istragu kroz glavni ured Reicha za sigurnost, primarnu organizaciju odgovornu za provedbu Hitlerove politike masovnog ubojstva. Također je holokaust time stao biti tretiran, i u javnom mnijenju i pravno, kao niz običnih ubojstava, a ne stvar državnog genocida.
Nakon 1969. godine, rad Središnjeg ureda zastao je, tužitelji su se usredotočili samo na nekoliko bivših nacističkih dužnosnika s dokumentiranim ubojstvima. Iako je niz javnih rasprava u šezdesetim i sedamdesetim godinama doveo do ukidanja ograničenja, tisuće muškaraca i žena koji su služili kao kotači u stroju genocida - kao stražari logora, liječnici, policajci, administratori, radio operateri - nikada nisu prisiljeni na javno suočavanje sa svojom krivnjom. Tijekom sljedeća četiri desetljeća Središnji ured se povukao iz obzora javnosti, mnogi su zaboravili da je ikada postojao. Da bi od 2007. godine niz značajnih slučajeva sve promijenio.
U siječnju 2007. njemački sud je osudio Mounira el Motassadeqa na 15 godina zatvora jer je, dok je studirao u Hamburgu kao marokanski državljanin, proslijedio novac Marwana al-Shehhiju, počinitelju napada od 11. rujna. Osuđen je za 246 točaka za ubojstvo, jedno za svakog putnika na četiri oteta aviona.
Odluka je imala značajan utjecaj na progon nacista. Ako je Motassadeq mogao biti kriv za pomaganje u ubojstvu, onda može i John Demjanjuk, bivši čuvar u logoru za istrebljenje Sobibor u Poljskoj. Thomas Walther, odvjetnik koji je u to vrijeme radio sa Središnjim uredom, došao je s takvom strategijom.
Waltherova objava došla je upravo na pedesetu obljetnicu uspostave Središnjeg ureda. Ured je bio na rubu relevantnosti, no slučaj Demjanjuk pomogao je opravdati nastavak njegovog postojanja, a Kurt Schrimm, tadašnji šef Središnjeg ureda, iskoristio je slučaj i obljetnicu kako bi ured prikazao kao uspjeh poslijeratne zapadnonjemačke vlade.
2011. 91-godišnji Demjanjuk osuđen je za 28.060 ubojstava - broj ljudi koji su pobijeni u Sobiboru tijekom četiri mjeseca 1943. kada je on tamo služio.
