Udaljena sela u europskim zemljama pričaju slične priče, priče o težačkom životu u siromašnim uvjetima, u kojima je luksuz nešto o čemu se samo može sanjati. Tako je i u španjolskom selu Pradena de Atienza, na udaljenosti od oko 2,5 sata vožnje od Madrida. U njemu živi 52-godišnji Antonio Cerrada i poput svog oca i djeda bavi se poljoprivredom.
"Da nije mene i mog brata selo bi bilo potpuno prazno", kaže.
U selu živi manje od 10 ljudi, većina je odselila u grad. I on je razmišljao o tome, no prije svega tražio je partnericu. Prije 20-ak godina krenuo je u potragu za ženom koja bi s njim dijelila život na selu.
No nije mu bilo lako.
"Htio sam sudjelovati u seriji Ljubav je na selu", rekao je. Želja mu se ipak nije ostvarila.
Ubrzo je čuo za "Karavanu žena" tj. Karavanu ljubavi, kako ju ponekad nazivaju. Organizirani je to i komercijalni pokušaji koji okuplja žene iz Madrida i dovodi ih u selo gdje se upoznaju i druže s muškarcima na organiziranim večerama. Manolo Gozalo sa svojom partnericom Venecijom Alcantarom koordinira ove susrete od 1996. godine.
Oni su im možda i najbolja reklama, jer se par upoznao na jednoj od prvih takvih karavana, piše BBC.
"Organizirali smo oko 600-ak takvih zabava. Oko 180 parova bilo je u nekakvoj vezi. Naravno da nisu sve te veze potrajale, no oko 100 parova i dalje su zajedno", kaže Manolo.
Kad je Antonio pročitao da Karavana stiže u obližnje selo, skinuo je svoju radnu odjeću, okupao se i spremno krenuo. Kolumbijka Maria Carvajal bila je među ženama na tom autobusu.
"Svi smo plesali a Antonio je stalno gledao u mene, pa sam ga pitala želi li plesati. Rekao mi je da ne zna. Vratila sam se i sjela, no on je i dalje gledao u mene. I tako je sve počelo", rekla je.
Za vrijeme večere sjedili su za istim stolom i počeli pričati. I pričali. Sramežljivi Antonio polako se počeo opuštati, popili su nekoliko piva i plesali.
"I to je bilo to", prisjeća se Antonio.
Dogovorili su sastanak na sljedećoj karavani za dva tjedna a zatim je Antonio Mariju pozvao u svoje selo na vikend. Iznajmio je hotel samo za njih. Bio je oduševljen jer se Mariji svidjelo selo.
"Svidjela mi se tišina i mir", rekla je.
Nakon desetljeća rada u Madridu kao čistačica bila je spremna za promjenu.
"Kada sam tek došla u Madrid iz Kolumbije često sam izlazila i odlazila plesati sa prijateljima. Nakon nekog vremena moj se život vrtio samo oko posla, posao i kuća tako je bilo", rekla je.
Smatra se sretnicom jer je Antonija upoznala na prvoj karavani na kojoj je sudjelovala, a oko nje bilo je primjera žena koje su tako putovale mjesecima i nisu upoznale nikog posebnog. Karavanu je potaknuo trend iseljavanja iz sela, a na taj se način zapravo poticalo druženje gradskih žena i muškaraca koji su živjeli sami u tim selima. Problem je to s kojim se nosi niz zemalja u kojima sela propadaju jer ljudi iz njih odlaze. A živjeti sam u takvom okruženju nije nimalo lako.
U Hrvatskoj sličnih primjera ima puno. Problem izumiranja sela upravo zbog muškaraca koji ostaju ostaju, vidljiv je i na primjeru dokumentarca Gangster te voli, o čovjeku koji se bavi spajanjem muškaraca i žena.
Ruralna migracija u Španjolskoj počela je za vrijeme Frankove diktature krajem 50-ih godina prošlog stoljeća. Tada je bilo sve više posla u gradovima, posebno u tvornicama koje su bile dobar izvor prihoda onima iz okolnih sela. Sada preživljavanje više od 4000 sela u Španjolskoj zapravo visi na jako tankoj niti, a u 1300 općina živi manje od 100 ljudi.
Karavanu prati i niz kontroverzi. Kritičari će tako reći kako se žene prevoze diljem zemlje zbog užitka muškaraca, a činjenica da je riječ većinom o ženama iz Latinske Amerike i Istočne Europe, nimalo ne pomaže. Mnogo je primjera kako su autobusi koji prevoze žene završili okićeni porukama sa grafitima popu Žena nije stoka.
Unatoč tome Karavana žena stiže jednom mjesečno. Bez obzira što živimo u vremenima internet spojeva i društvenih mreža, odaziv je popriličan.
"Ljudi žele jedni druge upoznati uživo. I to je prednost ovih karavana. Puno kompanija organizira večeri za samce u gradovima, no mi to radimo u selima koja su prepuna slobodnih muškaraca. Većina tih muškaraca ne koristi se internetom, neki od njih jedva se koriste i mobitelom", kaže Manolo.
Maria i Antonio upoznali su se prije šest godina, a on je i dalje presretan što je pronašao ljubav nakon toliko godina potrage. Prije malo više od godine dana postali su roditelji malog Antonija.
"Jako sam uzbuđen što je tu, što se mogu s njim poigrati kada se vratim kući nakon cijelog dana i posla sa životinjama. Navečer imam s kim razgovarati. Sada mi je kuća pravi dom, a ne samo neko mjesto na kojem živim", kaže Antonio.
Kaže da o drugom djetetu ne razmišljaju, Marija ima sada 51 godinu, i kćer od 31.
"Imam unuka koji je stariji od mog sina. Rodila sam ga sa 50 godina, a u mojim godinama nema više djece. Antonio je želio dijete", rekla je.
U očinskoj ulozi Antonio sada uživa, par živi na selu i nada se kako će njegov sin biti jedan od onih koji će selo Pradena de Atienza održati na životu. Ili će ga ponijeti sa sobom kada poput mnogih drugih otiđe u veliki grad.
"Tu su naši korijeni, i tu su sada njegovi korijeni. Na njemu je da sam odluči hoće li nastaviti našu tradiciju i živjeti u selu ili ne", naglašava Antonio.
