Njen otac, piše Gemma Hartley, posjeduje gomilu knjiga, ali jedna joj je omiljena. Pozamašna, crna, puno veća od Biblije, na naslovnici je krase igraće karte i žetoni za poker. A nije riječ o knjizi i kocki nego je riječ o survivalističkom priručniku. Survivalizam je pokret ljudi koji se pripremaju za propast civilizacije, više-manje povezanih diljem svijeta. Nuklearne eksplozije, tornadi, bojni otrovi, takve stvari nalazile su se ispisane na kartama na naslovnici knjige.
Čista voda, iod, sklonište, takvi su pak natpisi bili po žetonima. Priče koje je ona slušala prije spavanja, nisu bile baš uobičajene kakve djeca od svojih očeva inače slušaju. Njen otac bio je čvrsti marinac, s kratko podšišanim brkovima koji su vodili do održavanih, kratkih zulufa, s tetovažom "smrt prije sramote" na jednoj ruci i tetovaže Pinka Pantera u boji na drugoj. Teoretičar zavjera, koji se s tim zafrkavao, ali ne baš do kraja, svakako je bio uvjeren da je nuklearna katastrofa neizbježna.
"Bio je tako siguran da je, kad sam imala 16, sagradio metalni bunker, ukopao ga u podzemlje na tajnoj lokaciji i stao ga puniti konzerviranim mesom s neograničenim rokom trajanja. Dok smo ja i moj brat odrastali, njegova se opsesija krajem civilizacije razvijala. Otac nas je uvježbavao za razne katastrofe. Jedino što je bio razočaran našim manjkom interesa i zaprepašten našim manjkom osnovnih instinkata za preživljavanjem. Brat i ja možda nismo bili rođeni survivalisti, ali smo bili njegova djeca i on nas je htio održati na životu. Zato je napravio plan", napisala je.
Ostala je bez riječi kad je jednog dana našla nacrt na stražnjem sjedalu očevog automobila. O podzemnom bunkeru govorio je cijelog njenog djetinjstva, kao i o nuklearnoj apokalipsi, vještinama preživljavanja, pitkoj vodi i skladištenju suhe hrane. Otac joj je, kaže, bio zavarivač, konstruktor nehrđajućih konstrukcija. Skiciranje planova koji se nikada neće obistitniti bili su dio kreativnog procesa, a opet, sve skupa je djelovalo više od puke prolazne zabave.
Jedne noći, u vrlo kasne sate, donio je gomilu konzervi na stol za objedovanje i pitao nju i njenog brata bi li htjeli vidjeti bunker. Rekao im je da ponesu plastični kontejner s crijevom za polijevanjem pričvršćenim za nj. Kad su ga pitali što je to, odgovorio je: "To je tuš." I dok su hodali vani, sasvim gubeći dojam o tome gdje se nalaze, objasnio im je da je mjesto bunkera tajno kako se ne bi dogodilo da, u slučaju katastrofe, netko tko bi znao za bunker, ne bi došao i napao ih u namjeri da im ukrade sklonište.
Nisu primjećivali sklonište niti kad su stigli, nego tek nakon što je uklonio metalna vrata na vrhu bunkera. Rekao im je da vrata mogu podnijeti silu od više od jedne tone pritiska ili otpora. Ukazale su im se metalne stepenice koje su vodile u "zečju rupu". "Bunker nije bio tako hladan kako sam mislila da će biti. Nije bio niti prostran, ali nam je otac odmah pojasnio da planira dodatke, da je to što vidimo uglavnom predviđeno za skladište hrane, od čega će nastaviti dalje", napisala je.
Razne konzerve, voda, dehidrirana hrana, svijeće za sto sati, lampe... Kad ga je pitala što je sa zrakom, objasnio joj je komplicirani sustav za dovod i odvod zraka te za njegovo pročišćavanje koji je uključivao i filter za uklanjanje radioaktivnih čestica. Potom je objasnio i to da je stvar tako konstruirana da održava temperaturu od 19°C tijekom cijele godine. O preživljavanju on s djecom danas, kad su odrasli, razgovara češće nego ikad ranije.
Otkrio je da je bio razočaran kad je vidio da ona ne skuplja konzerve i dehidrirane špagete, kao i to da je postao još posvećeniji toj misiji nakon što je ona dobila troje njegove unučadi. "Moj otac zna da ga moj brat i ja nećemo nikada uzimati za ozbiljno, da ćemo se zafrkavati s njegovim apokaliptičnim prognozama. No, on nastavlja sa svojim planom... 'Jednog dana će ti biti drago što sam ovo sagradio', kaže mi. I ne smeta mu što se smijem. Jer, on želi da preživimo. Sve to uvijek je bilo samo za nas."
