Kiribati su otočna državica koja se sastoji od 33 otoka (od kojih je samo 20 naseljeno) i koja je poznata po tirkiznom moru, rajskim plažama i, odnedavno, kao prva definitivna žrtva rasta razine oceana radi globalnog zatopljenja. U mikronezijskom raju koji doslovno tone živi 'samo' 114 tisuća ljudi (kažu podaci iz 2016. godine).
Iako je njihov doprinos emisiji stakleničkih plinova zaista zanemariv, Kiribati, koji se sastoje od atola maksimalnih dva metra iznad razine mora, prvi su na udaru svega onog što sa sobom donosi globalno zatopljenje.
Sela doslovno prekriva more koje iz dana u dan, ovisno o godišnjim dobima i strujama, polako guta sve pred sobom - zgrade kao i rijetku obradivu površinu koju su stanovnici otočja brižno generacijama kultivirali.
Konzervativne projekcije ekologa bave se globalnim zatopljenjem od 1.5 do 2 Celzijusa, a dosadašnje zagrijavanje od samo pola stupnja pokazalo se kao početak apokalipse za narod radi kojeg je nedavno skovan termin "klimatski izbjeglica".
Još 2008. godine tadašnji je predsjednik Anote Tong rekao je kako "smo prošli točku s koje nema više povratka, i jako je bolno planirati dan kada više, doslovno, nećemo imati svoji zemlju", a 2013. rekao je kako je "vrijeme da se počne planirati masovne migracije".
Koliko je situacija zaista ozbiljna pokazuje i to da je Tong 2014. finalizirao kupnju 20 km kvadratnih zemlje na otoku Vanua Levu (Fidži), udaljenom 2.000 kilometara, gdje će se odviti egzodus stanovnika kada nacija bude u potpunosti ispod razine mora, a do tada će tamo uzgajati hranu.
Mnogo se pisalo i o čovjeku s otoka koji je od Novog Zelanda radit toga što mu je "more progutalo sve" tražio status izbjeglice, no sud mu je to odbio odobriti iako je u svojem obrazloženju napisao kako "klimatske promjene otvaraju put da se konvencije revidiraju i da se razmisli o ovakvoj kategorizaciji izbjeglica".
"Sve češće goleme plime i žestoke oluje, poplave praćene nevjerojatnim sušama dodatak su našem načinu života s kojim do sada nismo bili upoznati. Porast razine mora zagađuje naše izvore pitke vode, zemlju čini nenaseljivom jer na njoj više ne može rasti niti kokos, a obrisi naše obale mijenjaju se svaki dan. Kažu nam, vrlo hladnokrvno, kako je možda došlo vrijeme da napustimo naš otok, mjesta gdje su pokopani naši preci i gdje naša djeca imaju dom i identitet", piše u svom komentaru za The Guardian Anote Tong i napominje kako unatoč katastrofalnom nadiranju oceana i dalje nitko ozbiljno ne razmišlja o prihvaćanju i davanju legitimiteta pojmu "klimatski izbjeglica".
U članku se posebno osvrće na licemjerje velikih i moćnih jer radi njihove inercije nekako uvijek prvo nastradaju siromašniji i manji.
"Ne samo da se SAD povukao iz Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama, već se šuška da će to napraviti i naš "veliki brat", jedan od najgorih zagađivača na planeti, Australija, jedna od rijetkih država čija emisija plinova ne pada, ne stagnira, nego raste, i koja time pokazuje da im uopće nije stalo do naroda i država na Pacifiku, prvih susjeda. Kao i SAD, Australija je podbacila kao regionalni lider i zaštitnik.
U doslovno spašavanje zemlje uključila se i Svjetska banka koja ubrzano ulaže u projekte oko kojih se stručnjaci često ne mogu složiti. Dok su jedni za zid, drugi tvrde kako treba nasipavati zemlju i saditi mangrove šume koje će držati tlo na okupu. Sve je to, kaže Tong, premalo, presporo i čini se, na žalost, prekasno.
Nemaju oni, objašnjava, dovoljno resursa da kupuju hranu koja im je sve potrebnija, sve više pitke vode, materijala i pijeska.
Na glavnom otoku, koji iz aviona izgleda kao uska i tanka te vrlo krhka crta tla, postoji samo jedna jedina cesta koja je sve češće poplavljena.
Neke se kućice, doslovno preko noći, nađu okružene morskim plićinama koje onda često pomiče i pjeskovito tlo na kojem su građene, a kada odu u "polja" gdje inače uspijevaju ravno tri kulture vrlo brzo shvate da je morska voda odozdola probila te natopila usjeve.
Neke su se obitelji, često nedovoljno obrazovane o globalnom zatopljenju i svemu što to sa sobom donosi, selile više puta, uvjerene kako će na "drugom kraju otoka" pronaći mir, no more ih uvijek sustigne.
Gotovo svaka druga obitelj manično sakuplja novac i živi polugladna kako bi "imali dovoljno sredstava na računu za dan kada će biti prisiljeni odseliti se".
Trenutna vlada s predsjednikom Taneti Maamauom koji je izabran 2016. godine manje se bavi lobiranjem i diskursom oko globalnog zatopljenja, a više "unutarnjim" projektima vezanim za 20-godišnji razvoj turizma i ribarstva. Pitanje je samo čemu će to služiti i tko će dolaziti posjetiti otok koji će biti u potpunosti potopljen.
"Neće ostati niti brdašce", kaže Tong.
"Što za Hrvate znači potpisivanje ovog ugovora? Pa prijateljstvo s otočjem na kojem stanovnici prvi u svijetu dočekaju Novu godinu. Otočje broji nešto više od 110.000 stanovnika, a prema dostupnim podacima, ondje, za ne povjerovati, nema ni jednog Hrvata. Radi se očito o statističkoj pogrešci. Ondje nećemo otvarati veleposlanstvo, a ugovor će potpisati izvanredni i opunomoćeni veleposlanik u New Yorku.
Dok Sirijci bježe od rata, Kiribaćani bježe od klimatskih promjena. Tako je jedan njihov stanovnik zatražio azil u Novom Zelandu u bijegu od klimatskih promjena. Odbili su ga, no vlasti Kiribatija kupile su zemlju na Fidžiju, gdje njihovi stanovnici mogu uzgajati hranu. Problem je što se Kiribati uzdižu od mora tek dva metra i prijeti im potapanje. Stoga dugoročnost našeg prijateljstva s njima ovisi i o prognozi vremena", pisao je o prijateljevanju dvije zemlje još 2016. godine 24sata.
