Life
126 prikaza

Phil Collins, hiperproduktivni radoholičarski hitmejker

1/10
Simon Meaker/Press Association/PIXSELL
FELJTON Najavio je povratak Genesisa, a ove godine obilježava se 40. godišnjica singla ‘In the Air Tonight’ - sve što je uslijedilo nakon objave tog singla stane u nekoliko knjiga, ali i riječ - spektakl

Što je zajedničko američkim reperima i “Američkom psihu” - osim što vole luksuz? Obožavaju Phila Collinsa. Ovako napisano zvuči kao loš vic. Ne toliko zbog same činjenice, opravdano začudne na prvu, nego zbog strukture pitanja i odgovora. Ali u ovom vicu u potpunosti je jasno zašto je pile prešlo cestu - jer se na drugoj strani nalazi Phil Collins. Kad Ice T kaže: “Don’t mess with my Phil”, to nije ni postmoderna ironija ni guilty pleasure. Obožavaju ga jer je kao “obični čovjek” iz bijelog naroda uspio stvoriti neke od najvećih komada soula u pop ambalaži. Collins je ljubav uzvratio tako što je napisao popratni tekst u knjižici CD izdanja “Urban Renewal”, bizarnog kompilacijskog albuma objavljenog prije ravno 20 godina, a na kojem su R&B i hip-hop zvijezde zlatne ere prodora R&B-a i hip-hopa u globalni mainstream posegnule za klasicima iz opusa britanskog pjevača. Ovaj album “urbanih obrada” hitova Phila Collinsa nekoliko je puta univerzalno proglašen hororom, jednim od najgorih albuma ikad. Iz današnje perspektive, cijela je stvar više fenomenološki zanimljiva, nego slušljiva. Dva najveća kamena u Collinsovu Stonehengeu popularne glazbe podigle su dvije moderne dive: Brandy je pjevala “Another Day in Paradise”, a Lil’ Kim odrepala “In The Air Tonight”. “Sussudio” u izvedbi Ol’ Dirty Bastarda svjetlija je točka, kao i podsjetnik na stari prepoznatljivi zvuk The Neptunes, koji su producirali obradu “I Don’t Care Anymore” za Kelis. 

 | Author: Yui Mok/Press Association/PIXSELL Yui Mok/Press Association/PIXSELL

Onako kako su rokeri obožavali Philovo bubnjanje u prvoj fazi Genesisa, tako su “urbani” jahači ritma & rime bili fascinirani svime što je uslijedilo kasnije. Da nije Phila Collinsa, Kanye West nikad ne bi snimio “808 & Heartbreak”, barem ne tako kako jest. Također, da nije Phila Collinsa, tko bi stvorio soundtrack za neke od najokrutnijih mučenja i ubojstava u povijesti suvremene fikcije?
Patrick Bateman dijeli ukus sa snagama “urbane obnove” pa tako u filmskoj adaptaciji knjige Breta Eastona Ellisa svojoj budućoj žrtvi objašnjava kako nikad nije razumio rani Genesis. “Previše artsy”, kaže nasmiješeni serijski ubojica u odjelu bankara ustima Christiana Balea: “Previše intelektualno”. Ali u svojoj dubinskoj analizi, Bateman ipak napominje da Phil Collins najbolje funkcionira u skupini i da je svoju pravu snagu počeo pokazivati s “Duke” (1980.), desetim studijskim albumom grupe Genesis, ujedno njezinim povratkom i ulaskom u osamdesete. Najbolji album mu je “Invisible Touch” (1986.), a “Sussudio” je najdraža stvar. Sve to saznali smo dok se odijevao u kabanicu, kako bi tijekom divljačkih udaraca sjekirom svoju skupu uniformu za Wall Street zaštitio od gejzira krvi iz lubanje mladog muškarca. Phil Collins u početku nije obraćao pozornost na “Američki psiho” (1991.), jer mu se nije dalo čitati roman s toliko eksplicitnog nasilja. Ali kad je knjiga 2013. došla na kazališne daske Londona, pogledao je mjuzikl zajedno s filmom iz 2001. i odjednom se osjećao ponosnim. “Ne mislim da je povezano to što je on psihopat i što voli moju glazbu - moja je glazba u tom dobu bila sveprisutna. Iskreno, ako se moja glazba koristi kao predstavnica jedne ere, to je više nego što sam mogao pomišljati da bi mi se moglo dogoditi kad sam imao 13, 14 godina.” Tad je, kao tinejdžer, već bio dovoljno samouvjeren da piše prve pjesme za teen bend, a kao jedini frajer koji je u školi svirao bubnjeve, a ne violine, bio je dovoljno cool da postane omiljen kod djevojaka. U isto vrijeme, s 14 godina, počinje ići u glumačku školu i gluma će mu do danas ostati svojevrsni “plan B”, hobi kojim se bavio sporadično, ali s jasnim podsjećanjem na to da glad za kamerom nije hir megalomana koji više ne zna što bi sa sobom, nego zanat koji je počeo temeljitije izučavati u isto vrijeme kad se počeo ozbiljnije baviti glazbom. 

 | Author: JK/Press Association/PIXSELL JK/Press Association/PIXSELL

Doduše, kako je bio wunderkind, glazba je ipak došla najranije, gotovo kao instinkt - s pet godina dobio je prvi bubanj i više se nije odvajao od palica, a već je tad, kao petogodišnjak, pjevajući na talent showu ispravljao falševe odraslih članova pratećeg orkestra.
Rođen je 1951. u Chiswicku na zapadu Londona. Majka se bavila kazališnim poslovima i planirala glumačku karijeru sina, a otac je četiri desetljeća svog života proveo u osiguranjima. Bio je to nasljedni odabir, s obzirom na to da je i djed prodavao osiguranja pa je Phil dugo bio uvjeren da je njegov umjetnički zaokret razočarao oca, koji se sigurno nadao da će sin nastaviti tradiciju. Ali kasnije je saznao da nije bilo tako - djetinjstvo je s razlogom proveo na Themsi. Roditelji su obožavali vodu, rijeke i brodove, a tata je zapravo maštao o tome da mu sin postane mornar, sanjajući o slobodi koju on, zarobljen u štafetu polica osiguranja, nikad nije mogao imati. Phil je na kraju postao pop zvijezda, što u nekim stvarima dođe na isto - ploveći vrhovima top ljestvica i pučinama stadionskih koncerata, hiperproduktivni radoholičarski hitmejker-mornar nikad nije bio kod kuće, što se negativno odrazilo na njegov privatni život, uništilo mu brakove, ali ujedno i stvaralo evergreene u vrtlogu destrukcije i inspiracije. 

 | Author: R. Kennedy/Press Association/PIXSELL R. Kennedy/Press Association/PIXSELL

Krajem šezdesetih, nakon izgubljenih filmskih uloga i neugodnih iskustava sukoba s redateljima na setu, potpuno odustaje od ideje postanka tinejdžerske glumačke zvijezde pa svu energiju usmjerava ka glazbi. Bio je bubnjar pratećeg benda na turneji Johna Walkera (Walker Brothers), a onda je s tim pratećim bendom osnovao Flaming Youth (ex-Hickory). Uštekali su se u eru konceptualnih albuma s jednim LP-jem “Ark 2” (1968.), inspiriranim slijetanjem na Mjesec i na kojem je svaki član izabrao jednu pjesmu u kojoj pjeva glavne vokale. Takva sloga nije dugo trajala pa se bez značajnijeg hita bend raspada već 1970. Genesis su tad već postojali godinu dana i objavili prvijenac kojim se nisu pomakli s mrtve točke pa odlaskom bubnjara i gitarista ipak odlučuju nastaviti, ovoga puta malo ozbiljnije. U novine u stavili oglas kojim traže zamjenu za izgubljene članove - bubnjara koji kuži akustičnu glazbu i akustičnoga gitarista koji zna rasporediti prste na 12 žica.
Javili su se Collins i Ronnie Caryl, gitarist Flaming Youth. Caryl nije prošao, a Collins je, nakon audicije u kući roditelja frontmena Petera Gabriela, zasjeo za bubnjeve. Genesis je u kolovozu 1970. dobio postavu s kojom je krenuo na putovanje do jedne od najvećih glazbenih atrakcija sedamdesetih, istovremeno razvijajući bubnjarske vještine Phila Collinsa, koje ga i danas stavljaju u Top 10 lista najboljih bubnjara u povijesti rock glazbe.

 | Author: Christoph Schmidt/DPA/PIXSELL Christoph Schmidt/DPA/PIXSELL

Od 1970. do 1975. Collins je bubnjao i pjevao uglavnom prateće vokale na svim albumima i koncertima Genesisa. U tom je razdoblju našao vremena bubnjati na pločama Briana Enoa, no kad je 1975. frontmen Peter Gabriel otišao iz grupe i pripremao se postati također velikim solo izvođačem osamdesetih, Genesis se opet našao u krizi. Gabriel i njegov teatralni show maskiranog prog-frontmena bili su jedna od glavnih atrakcija benda, barem mamac za one medije koji su ih gurali u mainstream na osnovi čuđenja rock kazalištu, kad već glazbu nisu uspijevali shvatiti. Počeo je noseći glavu lisice na svojoj, onda je jedno vrijeme bio neka vrsta šišmiš-gejše, a najveći hit svakako je Slipperman, kostim divovskog sluzavog ZF čira na kojem uopće nije bilo otvora za usta. Gabriel je bio frontmen, ali Collins, koji je sve češće i pjevao, bio je control freak i glazbeni pogon grupe, a ne samo bubnjar. Snimao je nastupe, analizirao svirke svakog člana benda i prije spavanja im ostavljao napisane komentare i recenzije zataknute za vrata hotelskih soba, kako bi drugi dan bili još bolji. Gabrielovim odlaskom zamjena se tražila oglasom u legendarnom britanskom glazbenom tabloidu Melody Maker. Javilo se 400 ljudi, a nakon dugih audicija odlučeno je da posao za mikrofonom ipak najbolje ide Collinsu. Odluka se pokazala savršenom, jer je Genesis u sljedećih nekoliko godina dosegao vrhunac svoje globalne popularnosti, sve dok nije došao punk pa preko noći virtuoznost, kompleksnost i mastodontske prog-rock spektakle pretvorio u sramotu. Nova roštanja u postavi i zaokret ka jednostavnijem, radiofoničnom pop rocku spasili su Genesis, bend koji si je promjenom (pojednostavljivanjem) zvuka ne samo osigurao novi život u osamdesetima, nego život dostojan kraljeva. 
Collins je do tada već imao i side projekt, jazz-rock grupu Brand X, koja se razvijala u drugoj polovini sedamdesetih, pauzirala tijekom osamdesetih, a onda se ponovno okupila za dobar dio devedesetih, kao prostor kreativne slobode i poligon za kompleksnije Collinsove bubnjarske eskapade. 

 | Author: Bernd Weissbrod/DPA/PIXSELL Bernd Weissbrod/DPA/PIXSELL

No osamdesete su ipak prije svega bile rezervirane za samostalno osvajanje svijeta. Kad je supruga Andrea Bertorelli podnijela zahtjev za razvod 1979. godine, Collins je bijes i tugu pretvorio u pjesme svog solo prvijenca “Face Value” (1981.), instant-No 1 hit album nošen uraganom uspjeha “In The Air Tonight”. Sve što je uslijedilo u sljedećih nekoliko desetljeća stane u nekoliko knjiga, ali i jednu riječ - spektakl. Phil Collins pretvorio se u hodajuću one man mašinu za štancanje hitova. Bio je najveća međunarodna britanska glazbena zvijezda osamdesetih, koja je u SAD-u po prodaji singlova odmah iza Michaela Jacksona. Prodao je 100 milijuna solo ploča, a isto toliko i s Genesis. Čitavo to vrijeme zvali su ga Mr. Nice Guy, anti-glamour čovjekom, niskim ćelavcem koji nikad nije osjećao potrebu biti spektakl, ako su već odjeci njegove karijere bili upravo to. 
Genesis se u međuvremenu raspao pa sastavljao u novome mileniju, a Collins je prije desetak godina otišao u mirovinu, ali se već nekoliko godina kasnije vratio na posao, jer je oduvijek bilo očito da je svoj luđački ritam konstantnog stvaranja i nastupanja stavio ispred svega ostalog u životu, kamoli odmaranja u penziji.

 | Author: Richard Gray/Press Association/PIXSELL Richard Gray/Press Association/PIXSELL

Zamalo ga je uništila novinska objava telefaksa kojim je uvredljivo objavio razvod svojoj ženi, čime je izgubio golemi dio svoje većinski ženske baze obožavatelja. Svađao se s kritičarima koje bi zvao telefonom da im osobno kaže što misli o njihovu mišljenju. Dragi i šarmantni gospodin iz komšiluka, koji je izgledao kao prodavač osiguranja zarobljen u statusu pop stara, u klasičnoj britanskoj “izgradi ih i sruši” školi tabloidnog novinarstva odjednom je postao prgavac s egom od papira. Ni “Američki psiho” nije pomogao, pretvarajući ga u simbol svega što je loše u zapadnom društvu i što je devedesetih trebalo ostaviti iza sebe. 
Novi milenij došao je s novim problemima. Dvijetisućite Collins je iznenada oglušio na jedno uho. Nije se užasnuo, nego odahnuo, prihvatio je to kao poruku od Boga, zapravo jedinu ruku spasa - bio je toliko manijakalno nezaustavljiv u konstantnom snimanju i sviranju da se, kako je rekao, “na neki način počeo osjećati kao rob” vlastite kreativnosti i uspjeha. 

 | Author: Keith Mayhew/IPA/PIXSELL Keith Mayhew/IPA/PIXSELL

Kad se sluh vratio, izgubio je samopouzdanje. Tako je 2007. tražio da ga zovu Philip, jer je Phil “bio onaj drugi tip”, od kojeg mu je već bilo zlo. Bježeći od sebe pobjegao je živjeti u Miami, za koji su ga vezala lijepa sjećanja. Tamo je uživao 1985., kad je snimao jedanaestu epizodu druge sezone “Miami Vicea”, jednu od najboljih TV serija osamdesetih, glumeći prevaranta Phila Mayhewa. Sudbina je napala i njegov izvorni talent - 2009. je ozlijedio vratnu kralježnicu, što mu je oštetilo lijevu ruku i zauvijek ga odvojilo od bubnjeva. Osim ako ne osmisli potpuno novu tehniku ili ako ne preuzme bubnjeve na kojima je i nakon gubitka ruke nastavio svirati Rick Allen, jednoruka bubnjarska ikona iz Def Lepparda. Zbog svega toga počeo je previše piti i vegetirati pred utakmicama na TV-u.
Ali preživio je sve - i skandale i ozljede i krize identiteta - pa se prije pet godina počeo vraćati remasteriranim starim izdanjima solo albuma (s bonus koncertnim i demo snimkama), kao i autobiografijom “Not Dead Yet”, ali i velikom turnejom, čak 97 koncerata koje je održao u razdoblju od 2017. do jeseni 2019. 

 | Author: Simon Meaker/Press Association/PIXSELL Simon Meaker/Press Association/PIXSELL

Lani se oglasio pismom u kojemu moli Donalda Trumpa da prestane koristiti “In The Air Tonight” na svojim političkim mitinzima. Iste je godine poslao još značajnije pismo - u ožujku je svijetu najavio povratak Genesisa! Collins nije imao solo album zadnjih deset godina, ali nakon 14 godina povratak Genesisa također neće biti povratak u studio (za sada), nego velika turneja “The Last Domino?”, s kompletnom glavnom postavom i Collinsovim sinom na bubnjevima. Zbog pandemije datumi su s najavljenog prosinca 2020. preseljeni na rujan 2021. Jedino što im može stati na put je produljeni lockdown pa ostaje nada da se come back neće održavati preko Zooma, dok Collins COVID-u piše pismo da prestane biti “In The Air Tonight”.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.